”Sve će proći. Ali, kakva je to uteha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?”, jedan je od poznatih citata iz dela “Tvrđava” velikana srpske književnosti Mehmeda Meše Selimovića, koji je preminuo na današnji dan 1982. godine.
- Rođen u Tuzli 26. aprila 1910. godine, osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Nakon toga je diplomirao srpsko-hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, pridruživši se studijskoj grupi 1930. Diplomiravši 1934., započeo je svoju profesorsku karijeru na Građanskoj školi od 1935. do 1941. Osim toga, 1936. postavljen je za suplenta Realne gimnazije u Tuzli.
Meša, čovjek koji nije pristajao na kompromise i ostao vjeran sebi, Bosna nikada nije do kraja prihvatila. Njegova supruga Daroslava Darka Božić, žena od inteligencije i nepokolebljivog povjerenja, stala je uz njega, iskazavši nepokolebljivu odanost i spremnost da ga prati na kraj svijeta. Kao kći generala iz Kraljevine Jugoslavije, imala je snažan osjećaj uvjerenja i bez straha je izrazila nepokolebljivu potporu Meši i njegovim nastojanjima. Možda je upravo zbog njenog utjecaja Meša bio inspiriran da napiše „Tko promaši ljubav, promašio je život.
Mešina ljubav prema Dari ga je izjedala do te mjere da je postao nesvjestan svega drugoga, potpuno svjestan da je ona božanski blagoslov namijenjen njemu. Njihov odlazak iz Sarajeva dočekan je ravnodušno. Naime, tjednik “Svijet” je čak otišao toliko daleko da je bez Savića i Repčića izostanak Meše Selimovića bio beznačajan. Ova dvojica nogometaša prešla su iz FK Sarajevo u Crvenu zvezdu, što je podržao i sam Meša, prenosi Balkanpress.com.
Uz čvrstu vanjštinu i nježno srce, fokus nije samo na pobjedi; nego se radi o pretvaranju poraza u izvor motivacije. Tijekom druženja u zagrebačkom Book Corneru, Meši Selimoviću organizatori su postavili pitanje, očekujući njegov provokativan odgovor. Pitali su: „Mehmede Selimoviću, zašto se izjašnjavaš kao Srbin uprkos ocu Aliji i majci Paši?
Cijela je dvorana utihnula kada je on mirno, bez oklijevanja, odgovorio – “Prije 1941. sam se izjašnjavao kao Srbin, iako se nikad nisam pitao zašto. No, od 1941. sam otkrio razlog svog identiteta.” Mešino podrijetlo bilo je predmet mnogih nagađanja, posebice u vezi s njegovom nacionalnom privrženošću kao Srbinu. Selimović je jednom prilikom primijetio: “Biti Srbin je i časno i skupo!” Srećom, sve sumnje su otklonjene posljednjim Selimovićevim testamentom.
Muslimanskog sam porijekla, ali se izjašnjavam kao Srbin. Moja književna pripadnost leži u srpskoj književnosti, iako Bosnu i Hercegovinu također prepoznajem kao svoje rodno književno središte, a ne posebnu srpsko-hrvatsku književnu tradiciju. Jednako cijenim svoje naslijeđe i svoja osobna uvjerenja jer su oni oblikovali moj identitet i kreativni učinak. Svako nastojanje da se ovi aspekti razotkriju, iz bilo kojeg razloga, predstavljalo bi kršenje mojih temeljnih prava zaštićenih Ustavom.
Dakle, moja je pripadnost naciji i književnicima poput Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića i Ive Andrića. Nema potrebe da potvrđujem svoju duboku povezanost s njima. Tu činjenicu dobro je shvatilo i uredništvo publikacije „Srpska književnost u sto knjiga“, svi uvaženi članovi Srpske akademije nauka i umetnosti. Nije slučajno što ovo pismo upravo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti tražeći da se prizna kao autentičan izvor biografskih podataka – naglasio je Meša, a njegova izjava uvrštena je u knjigu Dobrice Ćosića “Prijatelji”.
Ustaše su u svom rušilačkom pohodu zapalile kuću i baštu Šefkije Selimovića, načelnika Komande tuzlanskog kraja. Potkraj 1944. godine primio je sretnu vijest da mu je supruga čudom preživjela logor, zbog čega se vratio u Tuzlu. Kako bi na brzinu popravljene prazne sobe pretvorio u prostor za stanovanje, Šefkija je iz primarne ostave prikupio krevet, ormar, sto, stolicu i nekoliko bitnih stvari. Međutim, zbog njegove pripadnosti partizanima i rodbinskih veza s dvojicom braće komunista koji su aktivni borci, ovaj čin je ocijenjen kao neoprostiv prijestup.
U zoru je nedužni čovjek postao žrtvom pogrešne ideologije koja nije uspjela shvatiti duboku sreću koju je doživio kada je njegova žena pobjegla od užasa ustaškog režima i vratila mu se. Njegova želja da uspostavi utočište za njihovu ljubav tragično je prekinuta. Najpotresniji aspekt ove tragedije leži u ravnodušnom stavu trećeg brata Tevfika, zapovjednika partizanskih snaga i istaknute osobe u vojnoj strukturi tuzlanskog kraja. Unatoč svom položaju, odlučio je ne intervenirati niti zagovarati vlastitog brata.
Meša je gajio trajnu kivnost prema Partiji zbog nepravednog pogubljenja Šefkije, kao i njegovog brata.apatija i neuspjeh u obrani nevinog čovjeka. Nikada nije prestao tragati za Šefkijinim posljednjim počivalištem, jer je to ostala misterija, kazna za najzlobnije pojedince. Iz te duboke tuge i pobune protiv tlačiteljske jednoumlja nastao je njegov magnum opus “Derviš i smrt”. To je služilo i kao priznanje i kao isprika njegovom bratu, koji je tajno poručio da je nevin u posljednjoj poruci Meši: “Brate, ja nisam kriv.
Mešina prva supruga bila je Desa Đorđić, profesorica tjelesnog odgoja u tuzlanskoj gimnaziji. Poznanici je opisuju kao visoku, vitku, okretnu, živahnu i naviknutu na ispunjavanje želja. Zajedno su dobili kćer Slobodnak. No, sve se promijenilo kada je Meša u Beogradu susreo Daroslavu Božić, kćer visokog vojnog časnika. U trenutku se duboko zaljubio u nju, vjerujući da je ona božanski blagoslov u njegovom životu.
No, Desina intenzivna netrpeljivost prema Darku dovela ju je do toga da je etiketira kao preljubnicu, raspuštenicu, rušiteljicu kućanstva i ženu upitnog morala. Desina ljubomora bila je tolika da je Meša morao iznositi svoj slučaj i davati objašnjenje pred stranačkim sudom kako bi se branio.
Predloženo je da se kao oblik kazne izrekne stroga opomena, međutim Povjerenstvo saveznih ministarstava odlučilo se za isključenje. Ova odluka je donesena zbog njegove nelojalnosti stranci i kršenja stranačkih vrijednosti. Konkretno, smatralo se neprihvatljivim za nekoga tko je potjecao iz partizanske sredine i bio oženjen ženom sličnog političkog opredjeljenja da se bavi idejom da ima aferu, posebno s kćeri kraljevskog časnika, kao da je neki moralno propali buržuj .
Meša je doživio mučan trenutak kada mu je rođeni brat bezdušno i nepravedno otet od stranke. Stranka, kojoj se davno pridružio vođena idealima jednakosti i istinskog divljenja prema čovječanstvu, još jednom je pogriješila pokušajem da prekine njegovu drugu ljubav, ljubav prema ženi.
Mesha je ostao neslomljen, odbijajući podleći izdaji svojih bivših drugova ili nelojalnom napuštanju svojih nekoć bliskih prijatelja. Niti je dopustio da mu ogromna patnja koju su on i Darka podnijeli boreći se jedno drugom slome duh. Unatoč poteškoćama s kojima su se suočavali, uključujući stalno zanemarivanje, odbacivanje i prezir od strane drugih, par je ustrajao za dobrobit svoje dvije kćeri. Meša je odbacivanje svojih kolega smatrao posebno poražavajućim.
Postupno ga je obuzimao osjećaj neopipljivosti, kao da je bio samo zrak ili voda pod njihovim nogama. Preplavio ga je osjećaj straha. Kako su mu mogli oduzeti život? Nije bilo rana, ni tragova nasilja, ali on više nije bio prisutan. Zar ga nitko ne može vidjeti, zaboga? Ovim riječima svoju državu opisuje Mehmed Meša Selimović u svom romanu „Tvrđava“. Što se tiče njegove stvarne smrti, 11. srpnja 1982. mirno je utonuo u san dok je na televiziji gledao finalnu nogometnu utakmicu Svjetskog prvenstva u Jovanovoj ulici u Beogradu. U 72. godini života mirno je napustio ovaj svijet.
Točno u 22 sata, dosta nakon njegova odlaska, kraj njegovog beživotnog oblika sjedila je njegova Darka – žena za koju je bio spreman neizmjerno riskirati, poput Meše. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana, a nakon njegove smrti, organi vlasti SR Bosne i Hercegovine su inzistirali da se Mešini posmrtni ostaci prebace u Sarajevo radi ukopa, ali taj zahtjev nikada nije ispunjen.
