U današnjem članku želim podijeliti s vama iskustvo koje mi je promijenilo pogled na život. Neke situacije jednostavno ne možete objasniti racionalno, ali osjećaj koji ostave u vama ostaje dugo nakon što su prošle.
Bio je starac, mršav, pogrbljen, s štapom u ruci, koji je s velikim naporom prelazio ulicu. U trenutku kada sam ga ugledao, stao sam i spustio prozor, dopuštajući mu da prođe. Njegove oči, pune umora, ali i nečega što nisam mogao prepoznati, srele su moje. Djelovao je kao netko tko je prošao kroz mnogo, no nešto u njegovom pogledu bilo je izuzetno jasno.
Dok je hodao prema sredini prelaza, približio se mojem vozilu i naglo se nagnuo prema prozoru. „Hvala, sine…“ rekao je tihim, umornim glasom, ali tada je dodao rečenicu koja me zaledila. „Čuvaj se… danas nije tvoj dan.“ Te riječi nisu bile samo slučajan komentar, one su bile poruka, upozorenje koje nisam mogao zanemariti.
U tom trenutku nisam znao što točno znači, ali osjećao sam da nije slučajno izgovoreno. Progonile su me, odjekivale u mojoj glavi dok sam nastavljao vožnju. Pokušao sam ignorirati te misli, no one su samo postajale jače. Osjećao sam nelagodu koju nisam mogao objasniti, kao da sam bio pod utjecajem nečega većeg od mene.
- Zaustavio sam auto i napustio vozilo, pokušavajući shvatiti što mi je starac zapravo rekao. Izgledao je previše svjestan, kao da je znao nešto što sam ja tek trebao shvatiti. Taj pogled, te riječi… nešto u njegovoj prisutnosti me podsjećalo da život može biti mnogo nepredvidiviji nego što mislim.
Dok sam stajao naslonjen na auto, telefon mi je zazvonio. Kolegica s posla me pitala gdje sam, jer sam trebao već stići. Objasnio sam joj da sam se zadržao zbog starca, a kad sam spomenuo njegove riječi, nastala je tišina. Zatim mi je tiho rekla: „Možda bi danas trebao voziti sporije. Ili se malo smiriti.“ Njezine riječi samo su pojačale osjećaj nelagode koji nisam mogao ignorirati.
Ušao sam ponovno u vozilo, sada svjestan da nešto nije u redu. Vožnja je postala mnogo opreznija nego inače. Svaki auto, svaki pješak, svaki detalj postao je važan. Bio sam usmjeren na svaki mogući znak koji bi mogao ukazivati na nešto loše. Prolazio sam semafore, a onda je došlo ono što nisam mogao predvidjeti.
Na raskrsnici ispred mene, vozač iz suprotnog smjera izgubio je kontrolu i zakucao se u vozilo koje je trebalo da prođe ispred mene. Ako bih vozio brže, taj udarac bio bi moj. Srce mi je zadrhtalo, a tijelo mi je bilo preplavljeno šokom. Taj trenutak, ta udaljenost od nekoliko sekundi, bila je razlika između života i smrti. Shvatio sam tada da su riječi starca bile upozorenje. Znao je.
- Dok sam stajao sa strane i gledao zbunjen i blijed, čuo sam sirene, a ljudi su trčali prema nesreći. I dalje nisam mogao vjerovati da sam upravo izbjegao ono što bi moglo biti tragično. Taj trenutak mi je u potpunosti promijenio percepciju svega. Sjećanje na starca, na njegov pogled, na njegove riječi… sve mi je bilo jasno.
Nakon što je scena polako nestajala, osjećao sam nevjerojatnu zahvalnost i strah u isto vrijeme. Zaustavio sam se prije nego što sam mogao nastaviti, jer nije bilo u pitanju samo fizičko stanje, već nešto dublje, nešto izvan mog razumijevanja. Vozio sam kući i osjećao se kao da je netko nadgledao moj dan, upravljao njime izdaleka.
Kasnije, dok sam gledao vijesti, ponovno sam vidio mjesto nesreće. Bio sam samo nekoliko sekundi udaljen od toga da budem ja u toj nesreći. To je bilo mjesto gdje sam trebao biti, ali nisam. Sjetio sam se riječi starca: „Danas nije tvoj dan.“ Iako nisam znao točno što je time mislio, bio sam siguran u jedno — možda je ipak bio moj dan. Hvala njemu, zahvaljujući njemu, ja sam još uvijek ovdje.
I od tada, svaki put kad vidim stariju osobu koja prelazi ulicu, zaustavim se i čekam. Ne samo zato što je to pravilo, već zato što nikada ne znaš čije riječi mogu promijeniti tok tvog života
