Smrt Zore nije prošla onako kako bi iko očekivao. Njena priča pretvorila se u događaj o kojem se moglo govoriti šapatom, gotovo kao o nekom fenomenu bez objašnjenja.
Kada je umrla u svom stanu, jedne mirne ljetne večeri, činilo se da je to samo još jedan životni kraj. Međutim, ono što je uslijedilo pretvorilo je sve u misteriju kakvu ni nauka nije mogla da objasni.
- Zoru je pronašla komšinica, žena kojoj je kćerka povjerila ključ. Bila je plaćena da se nađe starici pri ruci, jer je ćerka živjela daleko, rastrzana obavezama, ali i u uvjerenju da majci ništa ne nedostaje. Komšinica je obavila ono što je trebalo: obavijestila rodbinu, smjestila tijelo u kapelu i čekala da dođe kćerka kako bi odlučila o posljednjim detaljima.
Najvažniji izbor ostavljen je upravo njoj – šta će majci obući. Kada je stigla, ćerka je otvorila stari crni ormar u kojem su uredno visile haljine. Između tih redova odjeće odvijala se i priča o životu: od šarenih, vedrih krojeva iz mladosti, do tamnih i običnih haljina u poznim godinama. Nikada ranije nije primijetila kako je vrijeme gasilo majčine boje i smjelost. Posegla je za jednom haljinom iz srednjeg perioda, sjećajući se dana kada ju je Zora kupila sasvim spontano i sretno se okretala pred ogledalom. Ta haljina za nju je bila simbol majčine radosti ničim izazvane.
Kada je došla u kapelu i kada su joj otkrili lice, užasnuto je shvatila da pred njom ne leži majka koju pamti. Lice je bilo oštro, skvrčeno, bez osmijeha. Vrištala je, tražila objašnjenja, a medicinski radnici su je smirivali riječima da smrt mijenja čovjeka. Pokušala je da povjeruje, ali u njoj je ostala zebnja: gdje je nestalo ono lice puno smijeha?
Pravi šok uslijedio je kada je iz kapele stigao poziv. Čim su pokušali da je obuku, Zorino tijelo pretvorilo se u prah. Ćerka je bila u šoku, a odgovor nije stigao ni kada je angažovala priznatog evropskog stručnjaka. Nakon detaljnih analiza, doktor joj je rekao nešto nezamislivo: po svim nalazima, njena majka je mrtva već dvadeset godina. Objašnjavao je da su instrumenti nepogrešivi i da upravo zato njeno tijelo nije moglo da podnese dodir.
- Ćerka nije znala kako da prihvati tu istinu. Samo dvije sedmice ranije razgovarala je s majkom, slušala njen glas i osjetila prisustvo. Kako je moguće da je mrtva toliko dugo? Obeshrabrena, otišla je u Indiju, uvjerena da se samo u zemlji gdje se više govori o duši nego o tijelu može pronaći odgovor. Lutala je dugo, sve dok nije srela neobičnu malu ženu s nasmijanim očima. Ona je, bez iznenađenja, saslušala cijelu priču.
Pitanja su tekla mirno: kakva je bila Zora? Ćerka se prisjetila da se uvijek smijala, da su je svi voljeli, da je ljudima donosila olakšanje. Bila je spremna da satima razgovara sa svakim kome je bilo teško. Ćerki je bila uvijek dostupna, prekidala bi posao da bi je slušala. Njena najveća moć bio je osmijeh – osmijeh koji je prekrivao sve brige.
Tada je došlo objašnjenje: Zora je zapravo umrla onog trenutka kada joj je ukraden osmijeh. Prije dvadeset godina, osmijeh je nestao, a s njim i ona. Ostalo je samo tijelo koje se borilo, duša koja nije znala da je već napustila svijet živih. Ćerka je tada shvatila da je možda i sama bila dio tog krađe – svojim nerazumijevanjem, ravnodušnošću ili jednostavno time što nije primijetila.
Zorina smrt nije bila kraj jedne žene, već kraj osmijeha koji je godinama nosio i nju i ljude oko nje. Iako je tijelo nestalo u prahu, sjećanje na taj osmijeh ostalo je najjače. Ćerka je shvatila da ono što je izgubila nije samo majka, nego i onaj dio života u kojem se činilo da je sve lakše, ljepše i jednostavnije – jer je postojao neko ko se uvijek smije
