Nakon odlaska pojedinca, njegova duša dva dana nakon toga kreće na putovanje, ponovno posjećujući draga mjesta i iskustva iz svog zemaljskog postojanja. Prema učenjima i običajima crkve, duša nikada nije lišena društva tijekom ove faze lutanja.
Prema riječima protojereja-stavrofora profesora doktora Vladimira Stupara, u pravoslavnom vjerovanju vrijeme smrti određeno je Božjim promislom, voljom i dopuštenjem. Ovo je trenutak kada je osoba najspremnija za odlazak s ovog svijeta. Tijekom dva dana nakon smrti, pojedinac dobiva slobodu da ponovno posjeti sva mjesta i ljude koji su mu bili dragi u životu. Međutim, komunikacija s njima nije moguća jer duši nedostaje fizičko tijelo. Sama energija duše nije u stanju uspostaviti kontakt. Ovo razumijevanje je u skladu s pravoslavnom perspektivom o putovanju duše nakon smrti, osobito unutar prvih 40 dana.
Prema učenju svetog Makarija Aleksandrijskog, od iznimne je važnosti posvetiti se molitvi treći dan nakon smrti osobe. U trenutku razdvajanja između duše i tijela, anđeo, u pratnji anđela čuvara osobe, dolazi pomoći duši. Dok tijelo ostaje beživotno i mrtvo, bit osobe, njeno jedinstveno i nezamjenjivo ja, nastavlja postojati u stanju “života”. Duša tada svjedoči o tužnom prizoru ožalošćene rodbine i, ako je osoba bila u bolnici, prisutnosti liječnika i osoblja. Tijekom prva dva dana, duša se oslobađa ograničenja fizičkog tijela, dopuštajući joj da brzo i bez napora prelazi kroz različita mjesta. Ova saznanja iznio je protojerej-stavrofor profesor doktor Vladimir Stupar u intervjuu za TV Hram.
Nakon tri dana, duša kreće na putovanje u nebo, obilazeći svoja nebeska carstva dok ne stigne do božanskog prijestolja Boga i Isusa Krista. Četrdesetog dana određuje se njegova sudbina, hoće li prebivati u svjetlu ili tami do uskrsnuća ili Posljednjeg suda. Uz to duhovno putovanje, postoji još jedan fenomen poznat kao klinička smrt, gdje se duša privremeno odvaja od tijela prije nego što se vrati u njega. Ovo iskustvo je različito i odvojeno od gore spomenutog uzašašća. Stanje duše, bilo da je posvećena životom posvećenim svetim obredima i molitvama ili ostavljena siromašna i jadna, igra presudnu ulogu u njezinoj konačnoj sudbini.
U rasponu od 40 dana duša ostaje u društvu dvaju nebeskih bića – anđela čuvara koji nam je darovan prilikom krštenja i anđela kojeg je Bog poslao da prati dušu. Tijekom tog vremena duša je vođena da gleda sjaj Kraljevstva Nebeskog i veličanstveno prijestolje Božje. Alternativno, također se može dovesti do svjedočenja prebivališta onih duša koje nisu uspjele ispuniti svoju svrhu postizanja ljubavi i jedinstva s Bogom. Ove nesretne duše su protjerane u kraljevstva tame, gdje prevladavaju tjeskoba i očaj. Duša svjedoči o oba područja prije nego što stane u Kristovu prisutnost, koji određuje njezino konačno odredište. Onima koji su živjeli životom lišenim vrlina, Krist izjavljuje: “Vi ste jedni od nas, dođite i pridružite se našim redovima, jer tamo s pravom pripadate.
Tijekom ovog specifičnog razdoblja, duša prolazi rigorozan ispit, a značaj ovog putovanja prema Božjem prijestolju ne može se precijeniti. Ovi testovi i običaji mogu se usporediti s podmuklim stazama koje duša mora prijeći, ne u fizičkom smislu, već prije simbolično. Djevica Marija, koja je čišća od bilo kojeg izvora svjetlosti, žarko se molila svome sinu, preklinjući ga da joj što prije vrati dušu kako se ne bi morala suočiti sa zastrašujućim licima demona. Konačna svrha svih molitava je omogućiti duši da neometano pristupi Gospodinu, jer on je božanstvo bezgranične ljubavi, suosjećanja i pravednosti. Ako duša uspješno izdrži iskušenja koja nameće đavao, ona postaje sastavni dio našeg kolektiva, koji željno iščekujemo. Obuzeta golemom zebnjom, duša konačno stoji pred Božjom nazočnošću, gdje se otkriva duboka pravda – pravednost Svemogućega. Ovo znači da bi pojedinci trebali cijeniti svoje vrijeme na Zemlji, suzdržavajući se od dosade, budući da ono služi kao ključno razdoblje pripreme za skori susret s Bogom.
