– Jako je mali procenat glumaca iz bivše Jugoslavije još uvijek na životu. To je i više nego normalna stvar, jer je sada 2024 godina, a ako ste na primjer 1979 godine bili glumac u usponu, onda ste danas u jako dobrim godinama. Mi danas govorimo o srpskoj glumici koja je imala svoje mjesto u kinematografiji sredinom 80 godina prošloga vijeka.
Rođena 3. svibnja 1925. Olivera Marković svojim je iznimnim talentom ostavila značajan utjecaj. Od trenutka kada je zakoračila na pozornicu, brzo je osvojila srca publike i postala njihova miljenica.
Njezino sjećanje na djetinjstvo prožeto je ljubavlju i čuva svaki trenutak iz tog vremena. Nestašna po prirodi, njezina je prava strast ležala u njezinoj sposobnosti pjevanja.
Nakon završenog školovanja u renomiranoj Drugoj ženskoj gimnaziji, svoju strast prema povijesti umjetnosti nastavila je na Filozofskom fakultetu. Nakon mature prelazi na studij glume i upisuje FDU, gdje uspješno završava studij 1952. godine pod vodstvom profesora Mate Miloševića.
Burne 1944. godine u Beogradu, usred ratnih razaranja, susreće svoju prvu duboku ljubav. Upravo su se na Kolarčevom sveučilištu okupljale mlade, umjetničke duše sa strašću prema kazalištu. Kobnog dana na audiciju je stigao Rade Marković, koji je, iako je priznao da je u ulozi Nušićeva Sumnjivog lica izveo neispravno, dobio mjesto u predstavi.
Usred haosa bombaškog napada u Beogradu, grupa pojedinaca okupila se u peterosobnom stanu na Terazijama 12. Među njima je bio Erich Helc, židovski redatelj drame i opere, koji se pridružio grupi kako bi prenio svoje znanje. Prvobitno su planirali pripremiti nekoliko predstava za izvođenje nakon oslobođenja, no zbog intenzivnih događanja u središtu grada odlučili su probe preseliti u vilu Pere Radovanovića na Pašinom brdu. Prvi sastanak zakazali su za sljedeći dan u 9 ujutro.
Tog kobnog dana svi su uspjeli stići na vrijeme, osim para koji je već bio duboko zaljubljen jedno u drugo. Nekom višom silom bilo je predodređeno da se Rada i Olivera prethodne noći dogovore da se sutradan rano ujutro nađu na Južnom bulevaru, a potom zajedno krenu na zakazano mjesto. Rade je prvi stigao tamo, baš kad su sirene zasvirale Beogradom i počelo nemilosrdno bombardovanje. Napeto je čekao Oliveru, koja se srećom nije pojavila na dogovorenom mjestu susreta, a zatim je teška srca, sasvim sam, krenuo na probu. Kad je stigao do vile, pred očima mu se pojavio stravičan prizor. Samo mjesto na kojem je trebala oživjeti magija kazališta pretvoreno je u ruševine, a svih 40 umjetnika koji su stigli na vrijeme tragično je stradalo tog zlosretnog dana.
Unatoč dugotrajnim posljedicama ovog tragičnog incidenta, Olivera Đorđević, studentica povijesti umjetnosti, naposljetku je prešla u ulogu gospođe Marković. U brak je stupila s Radetom Markovićem, studentom strojarstva, koji nije bio svjestan nevolja koje je proživjela. Ova zajednica donijela je duboku transformaciju u njezin život. Upravo 24. kolovoza 1946. godine dočekali su sina Gorana Markovića.
Nakon oslobođenja, preostali članovi ove amaterske družine osnovali su Beogradsko dramsko pozorište. Pedesetih godina prošlog stoljeća Rade i Olivera ne samo da su u kazališnim krugovima slovili za najzgodniji par, već su bili prepoznati i kao umjetnici koji su našoj publici predstavili svjež scenski izričaj, uvelike utječući na suvremeno kazališno stvaralaštvo.
Beograđanima je u živom sjećanju prometni kaos izazvan ogromnim entuzijazmom publike u godinama kada su se postavljale drame Tennesseeja Williamsa i Arthura Millera. Izvanredan portret bračnog para od strane glumaca u glavnim ulogama ostavio je upečatljiv dojam, osvojivši publiku svojom izuzetnom jasnoćom i neodoljivim šarmom.
Malo tko može zamisliti koliku je slavu doživio umjetnički dvojac Marković u našoj zemlji. No, bili su slabo opremljeni za iznenadni val pozornosti medijske trač rubrike, koju su naši novinari objeručke prihvatili. Unatoč fokusu javnosti, legendarni glumački par nakon sedamnaest godina braka uspio je tiho razviti vezu daleko od znatiželjnih očiju.
Sin, koji je naslijedio umjetničke sposobnosti i talent od svojih roditelja, ne samo da je nastavio put u umjetnosti, već se također pojavio kao jedan od najuspješnijih filmskih redatelja u našoj industriji.
- Goran Marković crpio je inspiraciju iz životne priče svojih roditelja i pretočio je u vlastiti scenarij, što je rezultiralo filmom Tourneja koji je režirao 2008. godine. Film mu je donio nagradu na festivalu u Montrealu. Uz to, kao posvetu roditeljima, Marković je izradio kazališnu predstavu Mala tajna, koja se odvijala na beogradskoj kazališnoj sceni od 1939. do 1959. Glavnu ulogu tumačio je Predrag Ejdus, dok su likove Radeta tumačili Miodrag Radonjić i Andrijana Oliverić. i Olivera.
Nakon razvoda, karijerom opsjednuta glumica na brzinu je uplovila u vezu s kolegom Dušanom Bulajić, ne sluteći da će ta ljubav prerasti u trajan brak ispunjen nježnim emocijama, dug tri desetljeća.
S Radetom je bila stalna pojava na pozornici, proživljavajući buran javni život. No, s Dušanom, renomiranim glumcem, pronašla je partnera za cijeli život izvan okvira kazališta. Razmišljajući o svom romantičnom putovanju, Olivera bi se često znala šaliti da se od trenutka kada je na svijet osjeća kao da je u braku, ne može se prisjetiti vremena kada nije bila u braku.
Unatoč ogromnom talentu, Dušan je prezirao svjetla reflektora. Godinama su on i njegova družica bili dio cijenjenog Narodnog pozorišta u Beogradu, ali nikada nisu dijelili pozornicu kao izvođački partneri.
Njihova je privatnost bila strogo čuvana, ne obazirući se na prirodnu ljudsku radoznalost koja čezne da zaviri u živote drugih. Ovakav način razmišljanja sprječavao je potencijalno neugodne situacije, a Dušan je svojim šarmom bez muke prolazio kroz njih pretvarajući ih u zadivljujuće anegdote iz svog bračnog života. Jedan takav dogodio se tijekom lagane šetnje, kada im je prišlo dijete i zatražilo autogram od “čika Rade”. Duškov osmijeh ostao je nepokolebljiv što mu je rado udovoljio, nježno raščešljavši djetetovu kosu i bez oklijevanja se upisao u mali blokić “Rade Marković”, čuvajući djetetovu divnu iluziju.
U našim srcima zauvijek će ostati zapamćena po mnoštvu kazališnih ostvarenja, priznanja i zanosnih uloga koje su unosile radost u naše domove putem TV ekrana. Dodatno, slavit će je kao glumicu koja je svoj život vješto pretočila u umjetnost, ostavljajući iza sebe trajno naslijeđe kroz nepokolebljivu snagu svojih snova.
U Narodnom pozorištu u Beogradu 1. listopada te godine održan je prigodni program u čast Olivere Marković. Potom je Goran Marković, glumičin sin te poznati redatelj i dramaturg, kustosu Muzeja Narodnog kazališta uručio zbirku osobnih predmeta koji su pripadali njegovoj majci.
Usred naizgled običnih predmeta poput kutijice za nakit, posjetnice i umjetnih trepavica, jedan se predmet istaknuo i zaokupio sve – smrtovnica Žanke Stokić.
