Danas vam donosimo priču koja ima zanimljivu tematiku. Priče poput ove su sve popularnije na društvenim mrežama, te smo samim tim odlučili jednu podjeliti sa vama. O čemu se tačno radi i koja je priča u pitanju pročitajte u nastavku članka.

Deset godina šutnje stalo je u 127 pisama: Olivia se vratila prvoj ljubavi tek pred kraj života

Deset godina nakon što je bez pravog objašnjenja napustila čovjeka kojeg je voljela još od fakultetskih dana, Olivia se pojavila na njegovim vratima teško bolesna i zamolila ga da se oženi njome. Njihov brak trajao je samo deset dana, a tek poslije njene smrti, kada je pronašao 127 pisama koja mu nikada nije poslala, saznao je da je razlog njenog davnog odlaska bila trudnoća koju mu je u strahu prešutjela.

Njihova priča počela je mnogo jednostavnije, u prvoj sedmici fakulteta, na predavanju iz sociologije. Olivia je sjela upravo na mjesto koje je on namjeravao zauzeti i nije pokazala namjeru da ustane, ali mu je ponudila stolicu pored sebe. Taj pomalo neobičan susret brzo je prerastao u prijateljstvo, a zatim u vezu koja će trajati naredne tri godine.

Živjeli su tipičnim studentskim životom. Dijelili su stanove, obroke, kućne obaveze, sitne nesuglasice i zajedničke trenutke koje tada nisu smatrali naročito važnim: rješavanje ukrštenica, razgovore kasno u noć i planove o tome šta će raditi kada fakultet ostane iza njih. Olivia je zamišljala stariju kuću sa zelenim kapcima, dok je on govorio o doktoratu, putovanjima i poslu kojem se želio potpuno posvetiti.

Različite predstave o budućnosti dugo nisu izgledale kao ozbiljna prepreka. Oboje su vjerovali da imaju vremena i da će se njihovi planovi nekako uskladiti. Međutim, jedna večer pokazala je koliko se iza tih naizgled običnih razgovora može skrivati ono što druga osoba ne zna.

Pitanje o djeci koje nije bilo samo pitanje o budućnosti

Olivia ga je jedne večeri pitala kada misli da bi trebali imati djecu. On tada nije znao da pitanje za nju nije bilo teorijsko. Odgovorio joj je da još nije spreman za roditeljstvo, jer želi završiti studije, nastaviti akademski put, putovati i ostvariti planove koje je već dugo imao.

Razgovor se pretvorio u svađu. Umjesto da uspiju objasniti jedno drugom šta ih zapravo plaši, ostali su zarobljeni u vlastitim tumačenjima izgovorenih riječi. Sljedećeg jutra Olivia više nije bila u njihovom stanu, a zajedno s njom nestao je i veliki dio njenih stvari.

Vrijeme je prolazilo, ali taj prekid nikada nije dobio konačno objašnjenje. Olivia više nije bila dio njegove svakodnevice, no nerazjašnjena prošlost nastavila se pojavljivati u njegovim mislima i uticala je i na veze koje je kasnije pokušavao izgraditi. Nije znao da li je otišla zato što ga je prestala voljeti, zato što se predomislila ili zato što je iza njenog odlaska postojao razlog koji mu nikada nije rekla.

Deset godina nakon raskida odgovor još nije imao. Umjesto odgovora, jednog kišnog četvrtka pred njegovim vratima pojavila se upravo Olivia. Bila je vidno iscrpljena, znatno mršavija i teško bolesna.

Povratak nakon decenije i brak koji je trajao deset dana

Prema onome što su joj ljekari govorili, preostalo joj je svega nekoliko mjeseci života, možda i manje. Ipak, nije došla da detaljno razgovara o svemu što se između njih dogodilo. Zamolila ga je da se oženi njome.

Na vjenčanju je nosila jednostavnu plavu haljinu. Bila je toliko slaba da ju je morao pridržavati. Nije bilo velikog slavlja ni pokušaja da se njihov povratak pretvori u raskošnu nadoknadu za izgubljene godine; ostali su uglavnom sami, suočeni sa činjenicom da su dobili tek mali dio vremena koje su nekada vjerovali da imaju u izobilju.

Tokom narednih dana doručkovali su u krevetu, gledali stare filmove i slušali kišu. Pokušavali su živjeti jednostavno, kao da će tih nekoliko dana barem djelimično vratiti ono što je izgubljeno tokom decenije odvojenosti. On ju je više puta pitao zbog čega je nestala i zašto mu se tek sada vratila.

Olivia mu nije dala potpuno objašnjenje. Govorila je da će mu sve ispričati kasnije. Tog kasnije, međutim, nije bilo. Umrla je desete noći njihovog braka, pored njega, ostavljajući ista pitanja koja su postojala još od jutra kada je prije deset godina napustila njihov zajednički stan.

U drvenoj škrinji čekalo ga je 127 nepročitanih pisama

Nakon sahrane prišla mu je Madison, Olivijina komšinica. Predala mu je kovertu u kojoj su se nalazili mesingani ključ i poruka da ga čeka 127 pisama te da čitanje treba početi od prvog. Zatim ga je odvela do stana u kojem je Olivia živjela tokom posljednjih godina.

U njenoj spavaćoj sobi, ispod reda kaputa, bila je tamna drvena škrinja. U njoj su se nalazile koverte složene po datumima, a na svakoj je bilo ispisano njegovo ime. Najstarije pismo nastalo je samo tri dana nakon njihovog raskida.

„Trudna sam.“

— Olivia

Ta prva rečenica promijenila je značenje njihove posljednje svađe. Olivia je, prema onome što je zapisala, nekoliko sati prije razgovora saznala da je trudna. Kada ga je pitala kada želi djecu, zapravo je pokušavala procijeniti kako će reagovati na vijest da njihov život možda više neće izgledati onako kako su ga planirali.

Njegove riječi o doktoratu, putovanjima i svemu što želi ostvariti prije roditeljstva protumačila je kao potvrdu vlastitog straha. Uvjerila se da bi mu trudnoćom oduzela budućnost koju želi, pa je otišla kod svoje majke. Nije, prema pismima, planirala nestati zauvijek; vjerovala je da će se vratiti kada bude znala kako da mu kaže istinu.

U međuvremenu je trudnoća završila komplikacijama i Olivia je izgubila bebu. Nakon toga njen povratak postao je još teži. Pisala je o pokušajima da ga kontaktira, o karti za voz koju je kupila, o njegovom poslovnom broju koji je pronašla i o dva dolaska u grad u kojem je tada živio.

Jednom je stigla sve do njegove kuće, ali ga je vidjela kako ulazi sa Samantom, ženom s kojom je tada bio u vezi. Olivia je zaključila da je krenuo dalje i da više nema pravo ponovo ulaziti u njegov život. Nije znala da će i ta veza kasnije završiti, djelimično zato što on sam nikada nije potpuno razriješio ono što se dogodilo s njegovom prvom ljubavi.

Madison joj je, prema toj priči, više puta savjetovala da pošalje makar jedno pismo. Olivia to ipak nije učinila. Plašila se njegovog odgovora, mogućeg odbijanja i posljedica odluke koju je donijela mnogo godina ranije. Tako su pisma ostajala u škrinji, a ono što je trebalo biti kratko povlačenje pretvorilo se u deset godina tišine.

Posljednje pismo objasnilo je zašto se vratila

U posljednjem pismu Olivia je objasnila da ju je teška dijagnoza natjerala da konačno pogleda šta joj je strah učinio. Već joj je, kako je napisala, oduzeo deset godina i više nije željela da joj određuje i ono malo vremena koje joj je ostalo.

„Deset dana nikada nije trebalo da zamene deset godina — napisala je. — To su bili jedini iskreni dani koji su mi preostali da ti ih poklonim.“

— Olivia

Za čitanje svih 127 pisama trebale su mu tri sedmice. Ono što je pronašao nije bilo jednostavno opravdanje kojim bi se moglo izbrisati deset godina bola. Shvatio je da ga je Olivia nastavila voljeti, ali i da ga je istovremeno duboko povrijedila načinom na koji je otišla i toliko dugo odbijala da progovori.

Nije pokušao njihovu priču pretvoriti u romantičnu verziju prošlosti u kojoj ljubav automatski opravdava sve odluke. Prihvatio je da su dvije stvari mogle postojati istovremeno: njena osjećanja bila su stvarna, ali su posljedice njene šutnje također bile stvarne. Kasnije je hronološki prepisao sva pisma u posebnu svesku, dok je originale ostavio u drvenoj škrinji.

Na početku te sveske zapisao je misao da ljubav može biti iskrena, a ipak iznevjeriti čovjeka kada strah počne govoriti umjesto ljudi. Potom je kontaktirao njihov nekadašnji koledž i dogovorio da kopije pisama budu pohranjene u arhivi sa ograničenim pristupom. Prema priči, namjera nije bila izlaganje Olivijine privatnosti, već očuvanje zapisa o tome koliko neizgovorene riječi mogu promijeniti više života.

Iz svega toga nastala je i fondacija „Otvorena vrata“, namijenjena studentima koji prolaze kroz trudnoću, tešku bolest ili druge životne okolnosti zbog kojih osjećaju da nemaju kome sigurno reći šta im se događa. Godinu dana kasnije među prijavama se pojavilo ime studentice Chloe.

Chloe je bila trudna i napisala je da joj porodica prijeti odbacivanjem ako sazna za trudnoću. Nije znala kome da se obrati niti kako da sama donese niz teških odluka koje su se iznenada našle pred njom. Njena prijava za pomoć bila je prihvaćena.

Nekoliko dana kasnije sreli su se kod istog staklenika koji je imao posebno mjesto u njegovim uspomenama na Oliviju. Chloe ga je pitala da li je u nevolji i da li je učinila nešto pogrešno. On joj tada nije ispričao priču o 127 pisama, trudnoći koju Olivia nikada nije priznala, izgubljenoj bebi, deset godina odvojenosti niti braku koji je trajao samo deset dana.

Rekao joj je samo ono za šta je, poslije svega što je saznao, vjerovao da je Olivia trebala čuti mnogo ranije: ne mora kroz sve prolaziti sama. U toj kratkoj rečenici našao se razlog zbog kojeg je odlučio da priča ne završi samo zatvaranjem drvene škrinje i čuvanjem pisama.

Njihova studentska ljubav nije dobila zajednički život kakav su nekada zamišljali. Umjesto toga ostali su desetljeće šutnje, deset dana braka i pisma koja su stigla do svog primaoca tek kada više nije bilo moguće vratiti vrijeme. Ono što se ipak moglo promijeniti bilo je ono što će se dogoditi drugima koji se, poput nekadašnje Olivije, nađu pred teškom istinom i pomisle da je moraju nositi potpuno sami.