Smrt Vedrane Rudan ponovo je u fokus stavila njenog sina Slavena Hrvatina, čovjeka koji joj je posljednjih godina bio i porodična podrška i važna karika u profesionalnom radu. Dok je književnica i novinarka prolazila kroz tešku borbu s karcinomom, upravo je on vodio njen sajt, prenosio poruke čitaocima i povremeno javnosti objašnjavao kako izgleda njen svakodnevni život tokom liječenja.
Priča o Slavenu Hrvatinu nije važna samo zato što je riječ o sinu poznate autorice, nego i zato što pokazuje koliko su se u Vedraninom životu privatno i poslovno prepletali do posljednjeg perioda. On je godinama bio prisutan iza njenog javnog nastupa, daleko od reflektora, ali dovoljno blizu da nosi dio organizacije, komunikacije i administracije oko njenog rada.
Vedrana Rudan bila je poznata po tome da o porodici piše bez uljepšavanja, a isti ton pratio je i njene tekstove o djeci, starenju, bolesti i smrti. Zbog toga su i njene izjave o sinu često izazivale pažnju: nisu bile dio idilične slike, nego nastavak njenog prepoznatljivog načina pisanja u kojem se emocija, ironija i ogoljena realnost stalno sudaraju.
Slaven Hrvatin je u javnosti poznat kao hrvatski psiholog i autor knjige kolumni „Zlihologija“, a kroz svoje tekstove i istupe doticao se i šireg društvenog konteksta. Ipak, posljednjih godina mnogi su ga počeli prepoznavati i kao čovjeka koji je uz majku ostao tokom najtežeg perioda njenog života, pazeći da njene poruke nastave stizati do čitalaca i onda kada joj je bolest sve više ograničavala svakodnevicu.
Od pomoćnika u poslu do glasa koji je pratio majčinu borbu
Slavenova uloga u Vedraninom profesionalnom životu trajala je godinama i bila je mnogo šira od obične porodične pomoći. Osim što je imao sopstveni rad u psihologiji i pisanju, bio je uključen u organizaciju majčinog rada, komunikaciju sa čitaocima i vođenje njenog veoma posjećenog web-sajta, koji je dugo bio glavni kanal objavljivanja kolumni. U trenutku kada je Vedranino zdravstveno stanje postalo ozbiljno, taj posao je dobio još veću težinu.
Kada je tokom 2024. završila u bolnici, Slaven se obratio njenim čitaocima i prenio informaciju vezanu za novu knjigu. Njegova objava bila je istovremeno praktična i emotivna, baš kao i cijela situacija u kojoj se porodica našla. U njoj je naveo da u Beogradu, Vedraninom gradu, biti će Noć knjige, ali bez Vedrane, te da izlazi njena knjiga „Umrijeti bez stresa“.
U toj poruci zadržan je ton koji je godinama pratio i samu Vedranu: odsustvo patetike, direktnost i odmjereno ogoljavanje teške stvarnosti. Umjesto da bolest prikrije ili umanji, Slaven je prenio rečenicu u kojoj je ona sama govorila da prolazi kroz zagrebačke bolnice u velikom stresu u borbi za preživljavanje, a uz sve to je čitaocima poslala pozdrave i izrazila žaljenje što nije s njima.
Poruka o božićnici i kritika sistema
Posebnu pažnju javnosti privukla je Slavenova objava pred Božić 2024. godine, kada je putem majčine Facebook stranice napisao da je Vedrani na račun uplaćeno 80 eura božićnice. No, poruka nije ostala samo na toj činjenici. Vrlo brzo se proširila i na komentar o troškovima liječenja onkoloških pacijenata, kao i na odluku da se za određene medicinske nutritivne napitke uvede nadoplata.
Njegova rečenica „Vedrani je na račun Vlada danas uplatila 80 eura božićnice.“ bila je tek uvod u širu kritiku načina na koji sistem, prema njegovom viđenju, istovremeno nudi simboličnu finansijsku pomoć, a na drugoj strani povećava troškove koje bolesnici moraju snositi. Taj kontrast između iznosa i stvarnih potreba pacijenata bio je srž poruke koju je poslao.
U istom tonu završio je i jednom od svojih najupečatljivijih rečenica: „Ništa ti ne kaže ‘Sretan Božić’ kao 80 eura, minus trošak preživljavanja.“ Poruka je, prema dostupnom tekstu, bila više od ličnog komentara na majčinu situaciju; predstavljala je i javni osvrt na svakodnevicu onkoloških pacijenata, posebno onih kojima je zbog bolesti otežano uzimanje čvrste hrane i koji su upućeni na dodatne nutritivne preparate.
Majka koja nije idealizovala roditeljstvo
Da bi se razumio odnos Vedrane Rudan i njenog sina, važno je prisjetiti se i načina na koji je ona pisala o roditeljstvu. U svojim tekstovima nikada nije pokušavala prikazati majčinstvo kao prostor bez napetosti, dugova i unutrašnjih sukoba. Naprotiv, često je naglašavala da roditelji djeci daju mnogo više nego što se u društvu obično priznaje, a da se pritom od njih očekuje gotovo beskrajna žrtva.
U jednom od tekstova postavila je pitanje šta je sve djetetu dala i koliko roditelji često smatraju normalnim da svoje potrebe stave na posljednje mjesto. U toj istoj misli zapisala je i rečenicu: „Šta sam djetetu dala, a nisam morala? Neću nabrajati, sve radimo isto.“ Kasnije je, u svom prepoznatljivom stilu, dodala i rečenicu: „Ljubav prema bebi ubija na rate.“
Takve rečenice često su zvučale grubo kad se izdvoje iz šireg konteksta, ali su bile dio njenog dosljednog pogleda na porodične odnose. Za Vedranu Rudan roditeljstvo nije značilo poništavanje sebe, nego stalno pregovaranje između ljubavi i granica, između pomoći i samoodricanja. Upravo zato njeni tekstovi o djeci nisu bili sentimentalni, nego otvoreni, ponekad bolni i uvijek spremni da izazovu reakciju.
„Nećeš mi na sahranu“ i granice koje je sama crtala
Među tekstovima koji su izazvali najviše reakcija bila je i kolumna u kojoj je Vedrana pisala o vlastitoj sahrani i sinu. Čitaocima je tada otkrila da Slavena ne želi na svojoj sahrani, a ta rečenica je, očekivano, odjeknula snažno jer je zvučala gotovo brutalno. Ipak, za one koji su duže pratili njen rad, takav ton nije bio iznenađenje, nego još jedan primjer njenog načina da o smrti govori bez patetike.
U njenom pisanju smrt nije bila samo kraj, nego i prostor za analizu odnosa, porodičnih očekivanja i načina na koji ljudi doživljavaju gubitak. Zato pojedinačne rečenice iz njenih kolumni, koliko god oštre djelovale same za sebe, treba čitati zajedno s cijelim tekstom i književnim izrazom koji je njegovala godinama. Vedrana je često koristila provokativne formulacije, ali je iza njih stajala dosljedna estetska i životna logika.
U tom smislu i odnos prema Slavenu bio je slojevit. On nije bio samo osoba o kojoj je majka pisala, nego i čovjek koji joj je u ključnim godinama pomagao da ostane prisutna u javnosti, da njene riječi ne nestanu i da čitaoci i dalje dobijaju ono po čemu je bila prepoznatljiva. Njegova uloga postala je posebno vidljiva tek kada je bolest počela diktirati ritam svakodnevice.
Vedrana Rudan iza sebe je ostavila sina Slavena i kćerku Asju, koje je dobila iz prvog braka. O njima je tokom godina govorila na različite načine, nekad s toplinom, nekad kroz ironiju, a nekad kroz rečenice koje su otvarale više pitanja nego odgovora. U posljednjim mjesecima života upravo je porodica nosila najveći teret svakodnevice, od pomoći oko liječenja do održavanja veze sa svijetom izvan bolnice. Zato se priča o Slavenu Hrvatinu ne svodi samo na to da je riječ o sinu poznate književnice. Ona govori i o tome kako je jedno porodično ime godinama bilo prisutno u pozadini javnog rada, kako se briga pretvorila u svakodnevnu obavezu i kako su posljednje Vedranine poruke, ma koliko bile oštre ili ironične, često nastajale uz njegovu pomoć. U toj tihoj saradnji ostala je i jedna od posljednjih slika njenog života: bolest, tekst, porodica i glas koji i dalje stiže do čitalaca.
