Posljednji javni zapisi Vedrane Rudan, objavljeni u trenucima dok se borila s teškom bolešću, otkrili su koliko je ostala dosljedna sebi: direktna, ironična i spremna da i vlastitu patnju pretvori u tekst koji govori i o njoj i o drugima.
Hrvatska književnica i novinarka, poznata po oštrom jeziku i nesklonosti uljepšavanju stvarnosti, i tokom bolesti nastavila je pisati bez zadrške. Umjesto da svoj blog pretvori u niz sentimentalnih poruka, birala je ton koji je bio istovremeno ličan, tvrd i ponekad bolan, ali uvijek prepoznatljiv.
Najviše pažnje privukao je njen tekst objavljen 26. jula, u kojem nije govorila samo o vlastitoj bolesti nego i o ljudima koji svakodnevno nose teret bolničke svakodnevice. Posebno se zadržala na medicinskim sestrama riječkog odjela onkologije, njihovim smjenama, umoru i odgovornosti koju većina javnosti vidi tek kada se sama nađe u bolničkoj sobi.
Rudan je tokom cijele karijere bila poznata po tome da ne ublažava poruke. O društvu, politici, porodici i ličnim iskustvima govorila je otvoreno, često provokativno i bez potrebe da se uklopi u očekivanja publike. Kada je počela javno govoriti o karcinomu, taj pristup nije nestao; samo je dobio još dublju, intimniju dimenziju.
U ranijem gostovanju u emisiji „Nedjeljom u dva“ u martu 2025. godine otkrila je da se suočava s rijetkom vrstom bolesti. Kasniji tekstovi pokazivali su koliko joj je svakodnevica postala drukčija: pregledi, boravci u bolnici, pomoć porodice i osjećaj da vlastito tijelo više ne može kontrolisati kao prije. Ni tada nije pokušavala skrivati nelagodu.
Ta rečenica sažima dio njenog odnosa prema bolesti: nije pristajala na patetiku, ali nije ni skrivala nemoć. U istom tekstu opisala je svakodnevnu porodičnu brigu i odgovor koji joj je dolazio kada bi pokušala izraziti nelagodu zbog zavisnosti od najbližih: „Ti si naša.“ Upravo iz te lične, bolne situacije prirodno je prešla na temu ljudi koji istu vrstu brige pružaju profesionalno.
U tekstu „Medicinske sestre odahnut će kad izdahnu“ usmjerila je pažnju na riječku onkologiju i na posao sestara koje tokom noći provjeravaju pacijente, mjere pritisak i temperaturu, odnose medicinski otpad i ostaju uz ljude koji prolaze kroz najteže trenutke života. Rudan je pisala kao osoba koja te prizore ne posmatra iz daljine, nego iz kreveta bolničke sobe, svjesna koliko je takav rad fizički i emotivno iscrpljujući.
Smjene, plate i teret posla koji se prečesto ne vidi
Posebno ju je pogodilo to što se posao medicinskih sestara često uzima zdravo za gotovo. U svom tekstu spomenula je i iznose plata o kojima je, kako je navela, razgovarala sa sestrama. Riječ je o rasponu od približno 1.200 do 2.000 eura mjesečno, uz prekovremene sate. Međutim, za nju pitanje nije bilo samo koliko zarađuju, nego kako društvo vrednuje ljude koji svakodnevno rade uz teško oboljele pacijente.
U tom dijelu teksta Rudan je otvoreno dovela u pitanje može li se rad u smjenama od 7 do 19 i od 19 do 7 sati jednostavno opravdavati frazom da je to „poziv“. Za nju je problem bio širi od jedne ustanove, jedne službe ili jedne profesije. U pitanju je bio sistem koji se oslanja na iscrpljenost ljudi od čijeg rada zavisi osnovna briga o pacijentima.
Upravo zbog takvog tona taj tekst nije ostao samo kao lična bilješka jedne bolesne žene. Pretvorio se u komentar o javnom zdravstvu, odnosu prema medicinskom osoblju i o navici da se njihova požrtvovanost posmatra kao nešto što se podrazumijeva. Rudan je, i kada govori o drugima, uvijek bila spremna da pređe na širu sliku.
Jedna od priča koju je izdvojila dodatno je pokazala koliko su je takvi detalji pogađali. Prema njenom zapisu, doktorica Ivana više nije mogla gledati koliko su kolegice iscrpljene dugim smjenama i teškim radom. Zato je organizovala jednodnevni izlet brodicom za kolege koji su mogli doći, a na brodu se, kako je Rudan opisala, plesalo, pjevalo i smijalo.
Taj prizor između Cresa i Krka djelovao je kao kratki predah od bolničke stvarnosti, ali baš zbog toga i kao podsjetnik na težinu posla koji slijedi kada se izlet završi.
Crni humor i poruka o odlasku
Vedranin odnos prema bolesti i smrti nikada nije bio obojen klasičnim eufemizmima. Čak i kada je pisala o sopstvenom kraju, ostajala je vjerna jeziku kojim je godinama provocirala, ismijavala licemjerje i čuvala kontrolu nad vlastitom pričom. Njen crni humor nije bio ukras, nego način da se izdrži ono o čemu je teško govoriti bez treptaja.
Nakon vijesti o njenoj smrti, na službenoj stranici objavljena je poruka koja je sasvim odgovarala njenom stilu: „Vedrana je otišla na područje bez signala.“ Ta formulacija nije djelovala kao slučajan izbor riječi. Naprotiv, nadovezala se na ono što je sama ranije izgovorila tokom gostovanja kod Aleksandra Stankovića, kada je govorila o tome kako želi da ljudi jednog dana dožive njen odlazak.
Pred kraj tog televizijskog razgovora rekla je da postoji mnogo ljudi koji je vole i koje ona voli. Rečenica o „području bez signala“ kasnije je dobila posebno značenje jer je sažela njen odnos prema smrti: bez dramatizacije, ali s dozom ironije i nježnosti. I u toj posljednjoj formulaciji ostala je prepoznatljiva do kraja.
Njeni zapisi iz perioda liječenja danas se mogu čitati kao lično svjedočanstvo, ali i kao komentar o porodici, nemoći, zdravstvenom sistemu i dostojanstvu. Pisala je o sebi, ali nije ostala zatvorena u vlastitu dijagnozu. Umjesto toga, skretala je pogled prema medicinskim sestrama, prema ljudima koji ostaju u bolnici i nakon što jedan pacijent ode, a drugi stigne, i prema sistemu koji se na njih oslanja više nego što to priznaje.
Možda je upravo zato tekst od 26. jula ponovo privukao pažnju nakon njene smrti. U njemu je Rudan sabrala sve ono po čemu je bila posebna: ličnu ranjivost, društvenu oštrinu i sposobnost da od jedne bolničke scene napravi širi portret sistema u kojem su i bolest i briga o bolesnima dio iste, često prešućene stvarnosti.
