Iako je prošlo više od 30 godina od smrti glumačke legende Pavla Vuisića, javnost ga i dalje pamti kao jednog od najboljih glumaca svih vremena.
Jedan je od najznačajnijih srpskih filmskih umjetnika, kroz svoju glumačku karijeru ostvario je više od stotinu uloga, što je podvig koji je izazivao zavist i tada i sada. Ipak, njegov izniman talent nije mu često donosio glavne uloge. Čak i bez formalnog obrazovanja glume, uspješno je pronašao svoju nišu u ovoj izazovnoj industriji.
- Dosljedno je zadržao poseban i osoban pristup životu, koji je definirao njegovu egzistenciju. Boraveći uz rijeku, učinio je splavi svojim prebivalištem. Provodio je vrijeme s alasima, ne rasipajući se riječima bez potrebe, a njegovim vršnjacima bio je izazov za suradnju.Za ilustraciju toga postoje mnoge anegdote vezane uz sukob između Miodraga Petrovića Čkalje i njegove kolegice tijekom snimanja kultne serije “Kamiondžije”, gdje su njih dvojica glumili bliske kolege, ali navodno veći dio snimanja nisu komunicirali izvan kamera.
Bio je cijenjena osoba u lokalnoj zajednici, obožavan od svih koji su se bavili jedrenjem i veslanjem. Okružen krugom obožavatelja, uživao je u svom poslu, uživao u razgovoru s drugima i cijenio svoj mali svijet ispunjen pićem. Svoje snove ostvario je svečanom inauguracijom fontane iz koje je nesmetano teklo vino. Njemu je za sreću bilo potrebno samo nekoliko četvornih metara dasaka od pelina i dio rijeke. Podsjećao je na riječno božanstvo, s velikim trbuhom i živahnim hosentraegerima, nadgledajući pripremu velikog lonca graha za sve one koji bi se ukrcali na splav, koja je povremeno klonula pod teretom ljubitelja vina i hrane.
Oporuka je privukla značajnu pozornost.O njegovoj jedinstvenosti i specifičnosti na sve moguće načine svjedoči i njegova oporuka koju je Pavle osobno napisao na listu papira nakon novinarske krive vijesti o glumčevoj smrti. Njegovim riječima: „Testament Pavla Vuisića, rođenog od majke Radmile i oca Miša, kojim 1. studenoga 1982. mirne savjesti i zdrave duše ostavljam
- Mirjani, supruzi svojoj, sve što imam u slučaju da Ja to gubim, s tim da ona razumno rasproda ili otuđi moju imovinu, a ako ne može raspolagati imovinom, to može učiniti samo Mirjana, ako ona ostane poslije mene, da me sa svima pokopa adeti i obredi pravoslavne crkve, sa šest svećenika koji se vide i čuju pred mojim tijelom, želim da budu položeni u našu grobnicu, možda uz neki oblik posmrtnog govora Što se tiče groba, molim da mi nijedan komunist ne prozbori nijednu riječ; ne samo da ću se okrenuti u grobu, nego ću i ustati iz mrtvih da mu se noću osvetim i kaznim ga. koliko njih mogu naći na ovom svijetu, je kurac majko…
Biografija Pavla Vuisića pod naslovom “Poslije požara” autora Aleksandra Đuričića bila je izvorni izvor oporuke. Dodatno, važno je napomenuti da je, kako je počeo kružiti i premnožavati se po mrežama, izraz – komunist – nenamjerno ili namjerno izostavljen, značajno mijenjajući namjeravano značenje teksta.
Otkriveno je da glumac nije želio nikakve govore na sprovodu, što je netočno. Naknadne izjave odnose se isključivo na njegovu preferenciju da se određeni komunist suzdrži od predaje. Ovo pojašnjenje dala je Pavlovljeva udovica Mirjana u razgovoru za Nedeljnik prije nekoliko godina.Istaknuta ličnost srpske umjetnosti preminula je u Beogradu 1. listopada 1988. godine.Želio je da na dženazi ne bude nitko osim njegove supruge, au konačnom nacrtu oporuke stoji:
- Tražim da se objava smrti obavi tri dana nakon sprovoda.Želio je preminuti u tišini, pazeći da to ostane neprijavljeno. Život koji nikada nije cijenio ne bi trebao biti poštovan. Na sprovodu je bila samo njegova Mirjana; nije bilo prisutnih. Nije postojala smrtovnica, niti fotografija. Donijela je samo jednog popa, a identitet pokojnika nije otkrila.“Samo sam spomenula da se zove Pavle”, izjavila je.
