Milena Simić je u emisiji “Životne priče” govorila o svom teškom životu u Glavičicama. Rekla je da, da je znala kakav je život čeka u ovom selu, nikada ne bi dolazila, ali čovek nikada ne zna šta ga čeka. “Uzdali smo se ja i moj Milan, sve je to lepo bilo i sve je to lepo teklo, to je bio avgust. Oktobra 24. 1999. godine rodila sam sina kojem sam dala ime Vasa,” započinje svoju priču Milena.
- Bio je mala čigra i bistro dijete. A bio je potpuno zdravo dijete. Tog jutra 31. srpnja izgubili smo ga. Bilo je ujutro; muž je išao na posao. Vasa svako jutro ustaje u pola šest, gdje ustaje i njen suprug. I tog jutra Milan je obećao da će ga odvesti do Zvornika. Onda je došao kod mene; Ustanem dovoljno brzo s jutarnjim poslovima… “Odjednom se požalio da mu je loše i pokazao mi je svoju plavu. Vikala sam, vikala na susjede da zovu pomoć… onda su saznali da nije živa”, kaže Milena sa suzama u očima i dodaje da njen suprug nakon ovoga nije želio da se radi obdukcija jer je dijete bilo malo, ali danas smatra da je time napravio veliku grešku.
I srušio mi se cijeli svijet. Gubiš volju za životom. Pokopali smo ga s mojim mužem; podržavali smo jedno drugo. Zatim sam 2002. ponovno zatrudnjela s drugim djetetom. Stalno sam pitao liječnike: “Mogu li nekako sve pregledati? Znaju li hoće li se ovo ponoviti?” Imao sam 26 godina i uvijek sam išao provjeriti što će biti sa strahom to dijete na rođenju. A kad sam pitala jednog liječnika može li napraviti još genetskih pretraga, rekao mi je da to moram učiniti prije trudnoće! Trudnoća je već bila poodmakla — ništa se nije moglo učiniti: 20. rujna 2003. rođena je Mladena.
Milena nam je rekla da je s djetetom prvih 20 dana bilo sve u redu. Tada je primijetila da boja kože djeteta nije ista, da se počelo mijenjati. Tada Mladena vode liječniku; a stanje mu je bilo toliko loše da mu je bila potrebna intenzivna njega. Nakon 10 dana u bolnici, obavijestili su ih da odu po bebu i da joj ništa nije u redu; međutim, kad je napunio dva mjeseca, opet se razbolio…
Prilikom svake posjete klinici, Milena i Milan su se uvjeravali da je beba dobro. No, 28. listopada 1988. dijete se počelo mijenjati. “Svratio sam kod susjeda koji nas voze u bolnicu. Čuo sam zvuk svog djeteta dok smo prolazili, ali je još bio živ. Kad smo došli u bolnicu, onda je susjed brzo otišao s djetetom gdje je doktor i ja mogu Nakon 5 minuta izašla je liječnica i jedino što me je pitala je li to otac djeteta jer je tada umrlo.
” Mileni i Milanu su pri svakom posjetu klinici govorili da je beba dobro, no 28. listopada dijete je počelo pokazivati loše znakove. “Pozvala sam susjede koji su nas vozili u bolnicu. Čula sam da se nešto događa s djetetom na našem putu za bolnicu, ali ono je tada već ušutjelo. Susjed je s bebom pojurio doktoru, a ja sam stajao na vratima dok Nakon 5 minuta izašla je liječnica i mogla se sjetiti samo nje. Pitala je da li je otac ove bebe bio mrtav .” odlučila otići na genetski test
Mileni i Milanu su na svakom pregledu govorili da je s bebom dobro, no odjednom se 28. listopada dijete počelo mijenjati. “Zvala sam susjede da idu po nas u bolnicu. Do tamo sam čula pogled djeteta, ali bilo je živo. Kad smo došli do bolnice, susjeda je odmah ušla s djetetom prema nekom liječniku i nisam dopustila Nakon 5 minuta izašla je neka doktorica gdje se sjećam samo jedne stvari i pitala je da li je otac djeteta ovdje i rekli su da je mrtav. Nikolina se i danas drogira, ali je bolje, a Mileni i Milanu ljudi već godinama pomažu novcem za lijekove i daju im podršku. Milena i Milan kažu da i oni piju drogu jer su stari, ali da im ništa nije teško otkad se Nikolina rodila. Kažu da ljudi uvijek trebaju vjerovati u bolje sutra: da uvijek postoji bolje sutra.
Nikolina je i danas uzimala lijekove, ali je puno bolje, a Mileni i Milanu ljudi već godinama pomažu novcem za lijekove i pružaju im podršku. Milena i Milan kažu da i oni piju lijekove jer su stari, ali da im od Nikolininog rođenja nikad ništa nije teško. Kažu da uvijek treba vjerovati u bolje sutra, uvijek.
Nikolina danas još pije lijekove, ali je bolje i već godinama ljudi pomažu novac za lijekove i dajući nemoralnu podršku. Milena i Milan kažu da također piju lijekove jer su stari, a sve zbog nikoline nije radilo nimalo. Kažu da se u bolje sutra uvijek treba vjerovati i da boljeg sutra uvijek ima.
