– Mi danas govorimo o vjerojatno najpoželjnijem kućnem ljubimcu ikada. Radi se o psima, koji u odnosu na mačke, nisu toliko sebične, te su jako fini, i zaštitnički su nastrojeni prema svojim gospodarima.
Prijenos straha događa se s čovjeka na psa. Kada ljudi dožive strah, otpuštaju feromone koje psi mogu otkriti, uzrokujući da i psi osjećaju strah. Psi rijetko pribjegavaju ugrizu iz agresije; hoće li napadati ili ne, stvar je osobne prosudbe. Shodno tome, psi reagiraju lavežom. Ljudi, s druge strane, imaju tendenciju nespretno reagirati u takvim situacijama, često mlatarajući rukama. To je slično kao kod susreta s pčelama – nagli pokreti gotovo jamče ubod. Ključ je da pojedinci ostanu mirni. Razumijem da je to lakše reći nego učiniti u žaru trenutka, ali ako ljudi imaju na umu o čemu razgovaramo, shvatit će da doista nema razloga za strah.
Ova saznanja dolaze od dr. Budimira Grubića, veterinara i direktora JKP Veterina Beograd. Možda vam se čini da je lako izgovoriti tu izjavu jer nikada niste iskusili bol ili agresiju psećeg ugriza ili napada. Kako biste odgovorili onima koji vas izazivaju? Po mom uvjerenju, vjerojatnost da vas napadne pas na ovom planetu je manja od 0,5 posto. Pretpostavimo da postoji mali postotak, oko tri posto, pasa koji mogu pokazivati agresiju prema bilo kome. Međutim, većina incidenata vezanih uz pse rezultat je raznih okolnosti. Te okolnosti mogu uključivati da pas uoči prijetnju svom teritoriju ili radnje i ponašanja pojedinca koji su možda izazvali reakciju psa.
Važno je napomenuti da nemam namjeru promovirati niti opravdavati agresivno ponašanje pasa. Umjesto toga, moja je odgovornost naglasiti da mi često igramo ulogu u tim incidentima. Neki će možda reći da me nikad nije ugrizao pas, što mi olakšava razgovor o ovoj temi. Međutim, upravo zbog mog iskustva kao veterinara u proteklih 40 godina osjećam se ponukanim baviti se ovim problemom s pozitivnom perspektivom prema životinjama.
Liječnik pojašnjava da je prepreka nemogućnost milovanja brojnih izuzetnih očnjaka koji se nalaze na ulicama, jer čeznu za mogućnošću da nekome pripadnu, a ostaju nepotraživani. Liječnik izražava duboku žalost zbog ove stvarnosti. Bio je trenutak kada ste doživjeli “bliski susret” sa šarplanincem. Kako ste odgovorili kada je naglo izašao iz dvorišta i stao vam ravno na put? Ne smijemo dopustiti da strah diktira naše postupke. Često se kaže da lijepa riječ ima moć otvoriti i najneprobojnija vrata. Prije dvadesetak godina posjetio sam uzgajivača šarplaninca u Malom Mokrom Lugu.
Dok sam stajao ispred kuće, iz dvorišta je izletio šarplaninac Džambo i našli smo se oči u oči. Ne znajući zašto, izgovorila sam riječi: “Moj lijepi, mali, narančasti pas.” Nije imalo veze s pasminom, ali tako je ispalo. Na moje iznenađenje, pas je stao na mjestu i sjeo. Bio sam zapanjen. Nisam ni bila svjesna toga, moja ruka je posegnula prema njemu. Iskreno mogu reći da ga nisam svjesno namjeravao pomaziti, ali sam to ipak učinio. Ja sam ga mazila, on me lizao, a onda se vratio za mnom u dvorište. Ušao je u svoju kućicu za pse kao da se ništa nije dogodilo.
Sljedeći put kad sretnete psa na ulici, pokušajte mu se obratiti ljubaznim izrazom umjesto da pribjegnete agresiji. Vidjet ćete da je to najbolji pristup, savjetuje dr. Budimir Grubić. Slijede li iste smjernice traumatizirani psi, oni s “kratkim fitiljem”? Stručnjak tvrdi da postoje neizbježne posljedice kada se pas opetovano izaziva, više puta udari i više puta prestraši. Slično tome, ako muškarac doživi isti tretman, vjerojatno će uzvratiti. Ključno je zapamtiti da bijeg nikada nije rješenje. Prema riječima stručnjaka, niti jedan pas, čak ni skupina pasa, neće započeti napad ako im se izravno suprotstavite. Kada susretnemo psa koji nam nije poznat, trebamo li se sagnuti ili čučnuti? Što se tiče veličine, ljudi se uzdižu iznad pasa, pa moraju nagnuti glavu prema gore kako bi nas pogledali. Uspostavljanje vizualnog kontakta ključno je i uvijek ga treba činiti bez oklijevanja i straha.
U interakciji sa psom preporuča se lagano savijati i ispružati ruku s gornjim dijelom okrenutim prema psu, izbjegavajući dlan. Ukoliko naiđete na grupu pasa, dr. Grubić savjetuje da uspostavite kontakt s prvim psom koji vam priđe, a to je obično vođa čopora. Ako želimo pomaziti vlasničkog psa koji je na uzici, kako mu pristupiti? Jedan aspekt koji treba uzeti u obzir je utjecaj nečijeg odgoja. Važno je uvijek pitati: “Mogu li imati zadovoljstvo pomaziti vašeg psećeg pratioca?”
Ovaj upit ne služi samo kao pokazivanje ljubaznosti, već i kao način da se uključite u razgovor i s vlasnikom i sa psom koji se vodi na uzici. Time će se pozornost psa preusmjeriti s trenutnih aktivnosti i fokusirati na vas, kako govornik naglašava. Nažalost, i djeca su u opasnosti od napada pasa. Postoje li neke posebne preporuke koje možete dati roditeljima i djeci?
Prema riječima dr. Grubića, u školskom dvorištu najviše se događa ugriz pasa. Iznenađujuće, polovica djece se ne boji i zapravo hrani pse, slijedeći nauk roditelja koji smatraju da je to ljubazna gesta. Međutim, postoje slučajevi da pas skoči na dijete da ga pomazi ili da traži hranu, izazivajući strah kod djeteta koje potom odgurne psa. Nažalost, ovo guranje i strah mogu kod psa izazvati agresivan odgovor. Dok je djeci nemoguće jednostavno reći da se ne boje, dr. Grubić sugerira da je ključna edukacija i djece i roditelja o tome kako reagirati u takvim situacijama.
Ovaj savjet podijelili smo s Magazinom Pas. Ako naiđete na psa lutalicu ili skupinu pasa, slijedite ove korake: Napravite mu ugodnu rečenicu kojom ćete ga nadmašiti riječima. Uspostavite vizualnu vezu zaključavanjem pogleda. Lagano spustite tijelo tako da se malo sagnete. Nježno ispružite ruku prema psu, dlanom okrenutim prema dolje, lagano je ispružite. Kada naiđete na skupinu pasa, svakako uspostavite komunikaciju s onim koji vam prvi priđe i nikako ne pokušavajte pobjeći.
