U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o nekim stvarima, a koje su usko povezane sa vjerom. Slijedi jako koristan tekst na ovu temu….
Mnogi samostani poznati su po svom čudotvornom djelovanju na posjetitelje, mnogi tvrde da im se želje ispune i prije nego što se vrate kući s posjeta. Danas vam pišemo o samostanu za koji se mnogi zaklinju da će ispuniti sve želje. A ako ste ga već posjetili, svakako podijelite svoja iskustva s nama. Ljudi kažu, gdje vjera raste, čuda nisu rijetka. Tako je i s pričom o trsu svetog Šimuna koji stoljećima niče, rađa i daje nadu onima kojima je najpotrebnija.
Nije to obična biljka, već živi podsjetnik na snagu vjere, molitve i božanskog promišljanja, koja traje od srednjeg vijeka, bez kapi gnojiva i kapi otrova od štetočina. Ova sveta loza nalazi se u manastiru Kakovo, metohu manastira Hilandara, koji se nalazi na samo nekoliko kilometara od Jerisosa i Uranopolisa, na obali Halkidikija. Za razliku od same Svete Gore, na koju ženama nije dopušten ulaz, Kakovo otvara svoja vrata svima – i muškarcima i ženama, vjernicima i onima koji samo traže vjeru. Posebno mjesto u ovom samostanu zauzima loza svetog Šimuna koja je, prema predaji, nikla iz njegovog praznog groba i od tada do danas rađa bez prekida i brige.
Istorija ove loze duboko je vezana za život i delo Svetog Simeona Mirotočivog, u svetu poznatog kao veliki župan Stefan Nemanja, osnivač srpske srednjovekovne države i otac Svetog Save. Kad se zamonašio pod imenom Simeon, povukao se u Hilandar gdje je i umro 13. veljače 1200. godine. Sahranjen je u crkvi manastira Hilandara, a kako svjedoči pisac Domentijan, iz njegovog je groba počelo teći miro – sveto ulje koje pravoslavci smatraju velikim Božjim čudom. Godine 1207. njegov sin Sveti Sava prenio je očeve netaknute mošti u Srbiju, u manastir Studenicu, kako bi ispunio očevu želju da počiva u zemlji svog porijekla.
Iako su hilandarski monasi bili tužni što su ostali bez svetiteljevih moštiju, utješilo ih je čudo: Simeon im se javio u snu i obećao da će, u znak njegove stalne prisutnosti, iz njegovog praznog groba izrasti loza i da će sve dok ta loza bude rađala njegov blagoslov biti nad Hilandarom. I gle čuda – stoljećima prije ta je loza svakog ljeta rađala iako je nitko nije posebno čuvao. Bez kemikalija, prskanja protiv bolesti, navodnjavanja… a rađa, kao da se sama Nebesa brinu za nju. Taj prizor predstavlja i duhovnu utjehu za redovnike, ali i nadu za sve vjernike koji s raznih strana dolaze na molitvu, da dotaknu tu svetu zemlju i ponesu sa sobom malo nade.
Posebno je poznata priča da ova loza daje plodnost ženama koje ne mogu postati majke. Mnogi parovi koji su godinama pokušavali začeti dijete, nakon molitve u manastiru Kakovo i branja grožđa s trsa, vratili su se sa radosnom viješću o trudnoći. Sve više ljudi svjedoči da je njihova kuća, nakon iskrene molitve i duboke predanosti vjeri, bila ispunjena dječjim smijehom. Upravo zbog toga manastir Kakovo nije samo prva stanica hodočasnika na putu ka Svetoj Gori.
To je također mjesto utjehe, mjesto molitve i mjesto čuda. U njenom središtu stoji crkva posvećena svetom Nikoli, a miris tamjana, tišina prirode i spokoj zidina koje svjedoci višestoljetne povijesti, tjeraju čovjeka da na trenutak zaboravi vanjski svijet i osluhne ono što mu je u srcu. Šimunova loza u narodu nije samo biljka – ona je živi simbol vjere, ustrajnosti i nade. Njezino nas postojanje podsjeća da čuda nisu izmišljotina, već se ponekad događaju onima koji vjeruju, koji mole i koji ne odustaju. I zato, tko zna – možda iz samo jednog običnog zrna grožđa nikne cijeli novi život.
