Godine 2019 događaj koji je potresao cijeli svijet,Anđela koja je stopirala da se prebaci to tačke odredišta zapravo je njen najstrašniji horor života.I ako je pokušava dozvati pomoć hitne službe umjesto reakcije naišla je na nezainteresovanost operatera.
U ljeto 2019. godine Rumuniju je potresla priča koja je duboko uzdrmala društvo i ogolila sve slabosti državnih institucija. Nestanak petnaestogodišnje Aleksandre Maćešanu, djevojčice iz sela Dobrosloveni, prerastao je iz pojedinačne tragedije u nacionalnu dramu. Ovaj slučaj ne samo da je pokazao koliko je sistem ranjiv, već je postao simbolom ravnodušnosti i institucionalnog kolapsa.
- Aleksandra je 24. jula odlučila stopirati do grada Karakala, što u siromašnim dijelovima Rumunije nije neuobičajeno. Nedostatak javnog prijevoza primorava mnoge, pa i maloljetnike, da se oslanjaju na autostop kao jedinu mogućnost za kretanje. Tog dana, nažalost, to je bio početak njenog horora. U narednim satima Aleksandra je tri puta pozivala hitne službe. U očajničkim pozivima molila je za pomoć, objašnjavajući da je oteta, silovana i zatočena. No umjesto hitne reakcije naišla je na grubost i nezainteresovanost operatera. Kada ih je zamolila da ostanu na liniji, pokušavajući da zadrži bar neku nadu, poziv je prekinut.
Umjesto da se reaguje odmah, institucije su pokazale potpunu nefunkcionalnost. Tim zadužen za lociranje poziva nije uspeo da precizno odredi Aleksandrinu lokaciju. Policija nije postupila odlučno – čekali su satima, ignorišući hitnost situacije. Tek dva dana kasnije, 26. jula, pokrenuta je ozbiljna potraga. Istraga je dovela do kuće Đorđa Dinkea, lokalnog mehaničara s problematičnom prošlošću. U njegovom dvorištu pronađeni su spaljeni ostaci, među kojima su bili zubi i pepeo. Vlasti su proglasile Aleksandru mrtvom, iako DNK nalazi nisu dali konačne potvrde. Otac je tvrdio da zubi ne mogu biti njeni jer Aleksandra nikada nije imala stomatološke intervencije.
Istražitelji su ubrzo otkrili da je Dinke bio poznat policiji, imao je istoriju nasilja i psihijatrijskih liječenja, ali nikada nije bio ozbiljno nadgledan. Priznao je da je oteo i ubio još jednu tinejdžerku – Luizu Meljenku, nestalu nekoliko mjeseci ranije. Međutim, slučaj je uskoro dobio još mračniju dimenziju. Dinke je promijenio svoju izjavu, rekavši da djevojke nije ubio već predao mreži trgovaca ljudima. Optužio je policajce da su iznudili njegovo priznanje.
- U međuvremenu su rumunski mediji izvještavali o mogućoj povezanosti ove mreže sa američkom vojnom bazom u Deveselu, gdje su, navodno, maloljetnice prodavane vojnicima. Nekoliko američkih vojnika ubrzo je povučeno iz Rumunije, a kontakti između rumunskih i američkih vlasti ostali su bez javno dostupnih informacija. Snimke Aleksandrinih poziva, koje je objavio njen ujak, duboko su uzdrmale javnost. Ljudi su izašli na ulice tražeći odgovornost i pravdu. Taj val građanskog bijesa doveo je do smjena na vrhu: ministri, šefovi policije i drugi visoki funkcioneri morali su napustiti svoje položaje.
Ipak, za roditelje žrtava ti koraci nisu bili dovoljni. U njima je ostao osjećaj da istina nije do kraja razotkrivena i da su odgovorni i dalje skriveni iza institucija. Presuda Đorđu Dinkeu, koji je osuđen na 30 godina zatvora i obavezan da isplati visoke odštete porodicama, nije mogla izbrisati ogroman gubitak povjerenja. Činjenica da je sistem tako grubo zakazao u spašavanju djevojčice koja je više puta tražila pomoć ostaje bolna rana u kolektivnom pamćenju Rumunije.
Danas, godinama kasnije, Aleksandrino ime ostaje snažan podsjetnik na to koliko je važno da institucije funkcionišu i da budu u službi građana – posebno onih najugroženijih. Njena priča se i dalje prepričava, ne kao još jedan zločin, već kao upozorenje. Kad država ne zaštiti svoje najranjivije, posljedice su tragične i nepovratne. Ova tragedija pokazala je koliko su ravnodušnost, birokratija i neodgovornost opasne – ne samo za pojedinca, već i za cijelo društvo.
Aleksandra je postala simbol borbe protiv sistemske nepravde, a njen slučaj trajan podsjetnik da nije dovoljna samo reforma na papiru. Potrebna je duboka, iskrena promjena, ona koja uključuje odgovornost, brzu reakciju i empatiju. U suprotnom, slične tragedije mogu se ponoviti – a to je cijena koju nijedno društvo ne bi smjelo da prihvati.
