Mnogo je žena kroz srpsku istoriju, koje su bile posebne na neki svoj način. Svima njima je zajedničko, da su sve one bile odgovorne, što su davale živote nekim poznatim srpskim muškarcima, a mi danas govorimo o Anici, koja je bila jako poznata u srpskoj istoriji.
Jedna od najinteligentnijih žena u Srbiji je Anica Savić Rebac, uz Isidoru Sekulić i Kseniju Atanasijević. Ovo postignuće nije samo potvrda njihove intelektualne moći, već i priča koja uključuje tragičnu ljubavnu priču koja je rezultirala samoubojstvom, a uključuje Hasana Repčea, srpskog muslimana.
Rođena u novosadskoj građanskoj obitelji, Anica Savić Rebac imala je privilegiju da je odgajaju otac Milan Savić, poznati književnik i prevoditelj, i majka Julijana, koja se posvetila domaćinstvu. Tijekom svog djetinjstva imala je priliku družiti se s istaknutim ličnostima poput Uroša Predića, Jovana Jovanovića Zmaja, Laze Kostića i Sime Matavulja.
Milan Kašanin, poznanik iz mlađih godina, govorio je o tome da se u Novom Sadu priča o njenom izuzetnom intelektu i talentu. Od mladosti je zapanjila druge svojom sposobnošću čitanja na više jezika – njemačkom, engleskom, francuskom, latinskom i grčkom. Njezini su pjesnički zapisi čak objavljivani u cijenjenim književnim časopisima kada je imala samo četrnaest godina. Njihova ljubavna priča kao da je iščupana sa stranica bezvremenske tragedije. Anica je nastavila studij klasične filologije na Sveučilištu u Beču. U proljeće 1921. godine sklopila je brak sa Hasanom Repcem, Srbinom muslimanske nacionalnosti porijeklom iz Mostara. Prije njihovog spajanja, Hasan je završio školovanje orijentalnih jezika i bio je dobrovoljac u balkanskim ratovima, hrabro prelazeći Albaniju zajedno sa srpskom vojskom.
Tijekom jeseni 1930. Hasan Rebac doživio je promjenu u svojim profesionalnim okolnostima jer je premješten u Skoplje. Ovo premještanje je, u biti, bilo degradiranje, jer je on lišen dužnosti načelnika Ministarstva vjera u Beogradu i umjesto toga postavljen za nadzornika muslimanskih vakufskih dobara. Kraljevina Jugoslavija je svjesno nastojala da u Vardarsku banovinu i Skoplje pošalje brojne značajne ličnosti iz oblasti politike, umjetnosti i intelekta s namjerom promicanja koncepta jugoslavenstva. Anica i Hasan bili su gorljivi zagovornici jugoslavenskog ideala, čvrsto vjerujući u njegova načela.
Nakon uspješne obrane doktorske disertacije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Anica je polagala velike nade u svoju akademsku budućnost. Bacila se na upražnjeno mjesto docentice za klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Nažalost, njene težnje nisu se ostvarile.
Nakon što je osigurala profesorsko mjesto na skopskoj Ženskoj realnoj gimnaziji, preuzela je i profesorske uloge u Velikoj medresi kralja Aleksandra. Predmeti su joj se kretali od latinskog i grčkog do njemačkog i francuskog. Osim toga, radila je honorarno na sveučilištu, gdje se usredotočila isključivo na podučavanje grčkog i latinskog. Nažalost, tijekom svoje karijere nailazila je na brojne prepreke, osporavanja i zavisti. Unatoč svom iznimnom radu i sposobnostima, nikada nije uspjela ostvariti karijeru koja bi istinski odražavala njezine talente.
Tijekom ljeta 1941. Hasan i Anica su se našli u raseljeništvu i potražili utočište u Srbiji. Nažalost, Hasan nije mogao otići u partizane.
Nakon povratka u Beograd, Anica i Hasan našli su se bez posla (natjerani u prijevremenu mirovinu) i bez mjesta stanovanja. Privremeno su boravili u učionici na Filozofskom fakultetu, napuštajući svako jutro rano kako bi je mogli koristiti. U ožujku 1945. Anica je već dobila mjesto profesorice u Četvrtoj ženskoj gimnaziji u Beogradu, a za samo nekoliko mjeseci, u listopadu, brzo je premještena u Sarajevo.
Unatoč završetku Drugog svjetskog rata, naišla je na poteškoće da odmah osigura mjesto na sveučilištu. No, njezina se upornost isplatila kada je u listopadu 1946. konačno dobila mjesto izvanredne profesorice na Sveučilištu u Beogradu, specijalizirana za proučavanje rimske književnosti i latinskog jezika. Istovremeno, Hasan Rebac je preuzeo ulogu poslanika u Saveznoj skupštini, pa su tako uspjeli osigurati stan.
Unatoč svojim kvalifikacijama, Anica Savić Rebac dolaskom na Sveučilište u Beogradu naišla je na nimalo topao prijem. Među njezinim kolegama kružile su neutemeljene glasine da je mjesto osigurala preko političkih veza. U očajničkom pokušaju da okonča svoj život, pribjegla je ubrizgavanju morfija, nadajući se da će to dovesti do njezine smrti. Međutim, injekcija je imala neželjeni učinak smanjenja krvarenja, što je dovelo do njezina spašavanja i naknadne hospitalizacije. Nepokolebljiva, ustrajala je u svojoj želji da okonča svoj život, istražujući literaturu koja je istraživala drevna samoubojstva.
Unatoč odvraćanju svojih prijatelja, nepokolebljivo je branila svoje uvjerenje pozivajući se na drevna shvaćanja samoubojstva. Tvrdila je da je čin mudre osobe žrtvovati svoj život da spasi svoju domovinu i zaštiti svoje prijatelje, čak i pred nepodnošljivom boli uzrokovanom sakaćenjem ili neizlječivim bolestima.
U trenucima koji su prethodili planiranom samoubojstvu hicem iz vatrenog oružja, Anica Savić Rebac brižljivo se pobrinula za sve što je potrebno za njezin ukop, sprovod i izradu zajedničkog spomenika. Osim toga, odvojila je vrijeme da sastavi oporuku i osobno podijeli drage stvari kao što su knjige, umjetnička djela, nakit, antikni porculan, srebrnina i namještaj među svojim dragim prijateljima.
Ljiljana Vuletić, autorica knjige o Anici Savić Rebac, istražuje zbunjujuću prirodu njezina samoubojstva. Unatoč tome što je Anica otvoreno govorila o svojim namjerama, sam čin mnoge je zaprepastio. Ovaj pomno planirani događaj izazvao je golem interes, s obzirom na to da je označio prerani kraj života visoko cijenjene osobe u vrijeme vrhunca njezina stvaralačkog umijeća. Aničino samoubojstvo bilo je nekonvencionalno s brojnih aspekata, uključujući i njezinu odajuću osobnost. Ne samo da je predstavljao smrt poznate ličnosti, već je poslužio i kao dirljiv javni testament njezine osobne životne filozofije.
