Sljedeća jako zanimljiva priča, a koja je jako emotivna, dolazi nam iz Bosne i Hercegovine. Naime, sve se desilo u malenom gradiću koji se zove Vlasenica….
U teškim okolnostima, primljen je poziv koji je pokrenuo pitanje: “Sjećaš li me se, majko?” Danas dijelimo još jednu izvanrednu priču o ženi po imenu Pasha i njezinom mužu, koji su hrabro preuzeli odgovornost brige o napuštenom djetetu koje je nezakonito odvedeno iz vlastitog dvorišta. Nakon što sam šest godina njegovala ovo napušteno dijete, srce mi se slomilo kada su ga odveli iz vlastitog dvorišta. Nakon razdoblja od petnaest godina, nepredviđeni telefonski poziv probudio je sjećanja kada je prepoznatljiv glas upitao: “Sjećaš li me se još uvijek, majko?”
U selu u blizini Kladnja, u Bosni i Hercegovini, gospođa Paša živi sa svojim suprugom Munibom, kao što je prikazano na slici sa preentscreen/Youtube. Naš kraj je bogat pripovijestima žena koje su hrabro prigrlile i njegovale napuštenu djecu, pa tako i Pašu. Unatoč tome, ova posebna priča ističe se svojim duboko dirljivim završetkom. Koja je geneza romantične priče koja uključuje Muniba i Pašu? Živeći u prekrasnom gradu Kladnju, Pasha i Munib čine par koji uživa više od četrdeset godina bračne sreće. Dok Pasha dolazi iz slikovitog Mrkonjić Grada, Munib s ponosom navodi Kladnje kao svoje rodno mjesto.
Munib priča da se njihov slučajan susret dogodio u čarobnom kraju Vlasenice, što govori da se sudbina urotila da ih spoji. Do našeg susreta je došlo za vrijeme njegovog mandata u Vlasenici, gdje je živjela moja sestra. Tako je započela naša ljubavna priča koja cvate do danas. Unatoč nedostatku biološke djece, Pasha i Munib predano su njegovali djevojčicu koja je bila napuštena i prepuštena sama sebi do šeste godine. Ova pripovijest je bogata dubokim emocijama, usredotočena na iskustva napuštenog djeteta. Prije trideset godina, baka se suočila s razarajućim izborom da ostavi svoju unuku. U tom kritičnom trenutku intervenirao sam, pružajući ruke kako bih mladoj djevojci ponudio skrbni dom.
Iako nemam vlastite djece, moja uloga najstarijeg brata i sestre u mojoj obitelji dala mi je značajan uvid i iskustvo u brizi o djeci i odgoju djece. Okolnosti su svakako bile izazovne. Uporne suze malog djeteta služile su kao neprestani apel za majku, što me motiviralo da je poučim vještini korištenja bočice. Svaki dan predstavljao je izazov, prožet nejasnoćama oko naše perspektive u Mrkonjić Gradu. Ipak, kamo god me put odveo, ona će zauvijek ostati uz mene. Napuštena od svoje bake u dobi od samo četiri mjeseca, djevojčica je pronašla utočište kada joj je Pasha, potaknut samilošću, proširio dom zajedno s njim i njegovim mužem.
Unatoč nemogućnosti da rađaju djecu, utjehu su pronalazili prihvaćajući njezinu prisutnost u svojim životima. Do svoje šeste godine živjela je u mojoj kući, au razgovoru me oslovljavala s “mama”. Nakon prestanka ratnih nemira, njeni biološki roditelji su je pronašli, došli po nju i protupravno je odveli iz mojih prostorija, što se može opisati samo kao krađa. Nezadovoljan imenom Hadžira, paša je odlučio djevojčicu preimenovati u Samiru. Otmica njene male kćeri učinila je Pašu emocionalno slomljenom.
Kako je djevojčica bila na pragu školovanja, iznenada su se pojavili njeni roditelji, nasilno je odvojili od pašine skrbi i brzo je odveli. Tjeskoba tog trenutka neizbrisivo je utisnuta u moje sjećanje; međutim, naša veza i dalje postoji. I nakon njenog preseljenja u Bolgiju održavamo redovitu komunikaciju i posjete. Bilo da ona putuje u moj dom ili ja u njezin, naša veza ostaje postojana i nepopustljiva. Možete li elaborirati prirodu Pashinog susreta s biološkim roditeljima djevojčice? U početku smo odbili njihov zahtjev za njom, jer joj je naša skrb omogućila izuzetne uvjete koji su potaknuli snažnu privrženost među nama.
Sama pomisao da je odvojim od naše skrbi bila mi je nepodnošljiva. Međutim, jedne noći su je tajno izveli iz našeg pritvora. Kako je vrijeme prolazilo, bezbroj sam puta pokušavao doći do njezinih roditelja. U konačnici sam ih uspio locirati, a mladu djevojku smo brzo vratili. Njezino oduševljenje našim ponovnim susretom bilo je neizmjerno. Donesena je kolektivna odluka da se vrijeme djevojčice podjednako rasporedi na udomitelje, Pašu i Muniba, i na biološke roditelje. U početku se ovaj dogovor odvijao bez problema, sa svakim roditeljem koji je s njom uživao predviđenih 15 dana.
Nažalost, nakon godinu dana, Pasha i Munib su se preselili, odveli djevojčicu sa sobom bez upozorenja i prekinuli sve veze s njezinim biološkim roditeljima. Samira Paš nije ostala u neznanju o svojim biološkim roditeljima. Smatralo se prikladnim da je od samog početka bila obaviještena o svom podrijetlu. Osigurao sam da je to tako. Da sam ja na njenom mjestu, imao bih prirodnu znatiželju o onima koji su odgovorni za moje postojanje i bio bih nestrpljiv da se s njima povežem. Iako je ove informacije otkrila u ranoj mladosti, mog supruga i mene stalno je oslovljavala kao majku i oca, a ne imenom.
Bez obzira na to, njegovali smo je s ljubavlju tijekom njezina odrastanja. Upravo je stigla poruka od Samirine supruge, mlade žene. Prošlo je dosta vremena od tog događaja, a nedavno sam na Facebooku naišao na zahtjev za prijateljstvo od osobe Samire Šahinović. Obično nisam sklon prihvatiti zahtjeve za prijateljstvo od nepoznatih osoba. Nakon detaljnijeg ispitivanja, uvidio sam da je ona mlađa osoba s kojom nemam nikakve obiteljske veze, što me navelo da odbijem njezin zahtjev. Usred brojnih obaveza koje su se pojavile nakon smrti suprugove majke, neprestana zvonjava telefona otežala je njihove ionako značajne obveze.
Unutar ovog konteksta primljen je nepoznati poziv, zbog čega je Pasha odgovorio i otkrio identitet pozivatelja. “Majko, Samira je. Možeš li me molim te nazvati? Kako si? Moram pojasniti, dragi moj sine, da nisam ničija majka i da nemam vlastitu djecu.” Samira se suočava s Pašom, priznaje njihov obiteljski odnos i otkriva da je dobila Pašin broj telefona. Pita je zašto Pasha još nije prihvatio njezin zahtjev za prijateljstvo na Facebooku. Paša je doživio zabunu oko prezimena Samiri. U mladosti je bila poznata kao Muhić, ali je trenutno na mnogim društvenim mrežama prepoznaju kao Šahinović.
Tada je Samira prenijela paši uzbudljivu vijest. Nakon udaje u Belgiji, Samira je uzela prezime Šahinović i sada živi u ispunjenoj zajednici s dvoje djece. Od tog telefonskog poziva pa do danas nema nikakvih promjena. Od tada je uspostavljena godišnja tradicija međusobnog posjećivanja. Samira odlazi do Pašine rezidencije, a Paša joj uzvrati posjetom. Zanimljiv element ovog odnosa je prisustvo Samirinog biološkog oca tijekom ovih posjeta. Bez obzira na situaciju, Samira je spasila očevo dijete, čime je učvrstila svoju poziciju odane kćeri i Paši i biološkim roditeljima.
