Baka Milena Pavićević trenutno živi u centru Gnjilana, u trošnoj kući bez društva. U dobi od 87 godina provodi dane bez ijedne knjige koja bi je zaokupila. Jedini posjetitelji koje prima su psi lutalice, kojima ljubazno nudi koricu kruha. Unatoč mizernoj mirovini od 200 eura, jedva spaja kraj s krajem jer pokriva samo osnovne životne potrebe poput računa i hrane. Iako je možda žalosno, vrijedi napomenuti da je vegetarijanka jer si ne može priuštiti kupnju mesa.
Svetlana, zaposlena na Kosmetu, upoznala me je sa konceptom bake Milene. Svetlana je ovu izuzetnu ženu upoznala pre osam godina u Gnjilanu, gde je čuvala i hranila pse. Svetlana je bila toliko inspirirana svojim altruizmom da je odlučila sterilizirati neke od pasa, udomiti nekoliko i donijeti deke i odjeću za baku. Međutim, Svetlana donedavno nije imala pojma što se starici dogodilo. Tek kad ju je posao vratio u Gnjilane s dvojicom talijanskih kolega, saznala je gdje se žena nalazi. Kapija u malom dvorištu, smještenom u uličici iza centra, bila je otvorena. Nakon osam godina, baka Milena me je prepoznala, iako se činilo da su kuća i njezin okoliš za to vrijeme još više propali. Tražila je da ne ulazimo u kuću jer se sramila u kakvom je stanju. Dok smo bili tamo, Ali je iznio kesicu bombona s natpisom “negro” i ponudio nas po šest od osamnaest unutra, navodi Svetlana za Kurir. Svetlana je uz svoje prisustvo donijela i dvadeset kilograma pseće hrane, jer je veliki ljubitelj pasa. Čak je i vlasnik lokalne tvornice, koji je Albanac, obećao donirati hranu za pse. Talijani koji su svjedočili situaciji bili su dirnuti i odlučili su od bake kupiti deset vrećica hrane koja se sastojala od tjestenine, riže i povrća.
Svetlana primjećuje da dotični čovjek posjeduje i bistar duh i oštar smisao za humor. U međuvremenu, dotična žena je, čini se, prilično obrazovana i radoznala, često ispitujući da li se srpska roba šalje na Kosmet i zašto ne dobija novine. Svetlana dalje primjećuje da se čini da siromaštvo pogoršava ženinu usamljenost. Unatoč okolnostima u kojima se nalazi, izražava želju da nauči turski tako što traži srpsko-turski rječnik i naručuje knjige Maksima Gorkog i drugih autora. “Kad se javila na telefon, moja baka pita: ‘Je li ovo Svetlana?’ s prizvukom nesigurnosti u glasu.
Nemam više na koga da se oslonim, ali sam zadovoljan. Žena o kojoj govorim rođena je u Skoplju 18. studenoga 1936., gdje su joj roditelji bili stacionirani. Od 1946. godine živi na Kosmetu i pohađala je osnovnu školu prije nego što je prešla u gimnaziju. Unatoč tome, nikada nije bila zaposlena niti se udavala, a nema ni jednog preživjelog člana obitelji. Umjesto toga, ona živi u kući svog djeda po majci, koja je sagrađena oko 1970. godine i sastoji se od hodnika, male sobe i velike sobe. Ova je kuća bila u njezinoj obitelji već nekoliko generacija, još iz Osmanskog Carstva. Kuća ima struju, ali nema tekuće vode, osim one koja se nalazi u dvorištu. Na fotografiji možete vidjeti mali dodatak koji je nekada bio kupaonica, ali su cijevi u međuvremenu uklonjene. Živi od očeve mirovine koju prima od svoje 45. godine.
Dobivši ga iz Beograda za nepune 24.000 dinara, uskoro idem u ponedjeljak u Šilovo po penziju srpske pošte, čiji put taksisti plaćam šest eura. Kad god trebam podići novac, odem u mjenjačnicu i kupim 200 eura po tečaju od 118.080 i dobijem 240 dinara kusura od početnih 24.000. Uz to, uskoro će biti isplata 20 tisuća pomoći za umirovljenike, a u siječnju će mi mirovina porasti. Moja baka sretno govori: “Ja ću još malo.
Da bih se ugrijao, oslanjam se na radijator, koji me košta 50 eura naknade za struju. Nedavno sam saznao da mi pet-šest dana nisu naplatili vodu, ali me nitko o tome nije obavijestio. Zbog svoje financijske situacije i ograničene pokretljivosti, ne napuštam često mjesto stanovanja. Uspio sam uštedjeti 30 eura koje planiram staviti za mirovinu. Kad dobijem mirovinu, upotrijebit ću 20 eura da podmirim dio svog duga, ostavljajući mi još 10 eura duga. Rečeno mi je da je takav dogovor moguć.
