Dozvolite mi da potvrdim nepobitnu istinu – posjet Ostrogu moguć je samo na poziv svetog Vasilija, bez obzira na to da se može ići kad god se hoće.
Unatoč mjesecima pedantne pripreme i bezbrojnim neuspjelim pokušajima odlaska, činilo se da se uvijek pojavljuju prepreke. Bilo da se radilo o nedostatku sredstava, nedostupnosti autobusnih karata, vremenskom ograničenju ili nepovoljnim vremenskim uvjetima, uvijek je nešto sprječavalo naš polazak. Taman kad sam privremeno izgubio nadu, iznenadni i neočekivani telefonski poziv u utorak potpuno me zatekao nespremnu. Prijedlog je bio jednostavan: „Hoćeš li u petak na Ostrog? Neće te ništa koštati, ostajemo prespavati, krećemo u petak navečer, vraćamo se u nedjelju navečer.
Apsolutno, bez sumnje! I eto – krećem na ovo dugo iščekivano putovanje, bez financijskih potreba i prigodno slobodnog vikenda! Noćna plovidba brzo je prošla i odjednom, nakon neodređenog razdoblja od 8-9 godina, čije točno trajanje izmiče sjećanju, daleka silueta Ostroške planine ponovno mi se ukazala pred očima. Osmijeh mi se razvukao preko lica, i dok je naš kompaktni minibus graciozno manevrirao niz serpentine ceste, veliko svetište od bjelokosti smješteno na vrhu krševitog vrha postupno je izranjalo iz lišća.
Povremeno sam bio zarobljen primjedbama vozača (O, majko, što se događa? Hoćemo li sletjeti?) kao i mojih suputnika koji su osjećali mučninu zbog visine i turbulencija. Imao sam poriv da im uzviknem: Slušajte svi, nema apsolutno nikakvog razloga za brigu dok smo mi ovdje gore!
Nakon dugog putovanja konačno smo stigli u donji samostan, bogomolju posvećenu Presvetom Trojstvu. Vođa puta nas je obavijestio da od ove točke nadalje oni koji više vole mogu to učiniti pješice, dok će nas ostale voziti do gornje kapije. Naravno, postojala je opcija za nastavak pješice!
Putovanje do Gornjeg manastira je zahtjevno, sa strmim padinama i puno hodanja, što može biti posebno naporno za nas koji smo navikli na uredski život. Međutim, moja dva nevjerojatna suputnika, koje sam imao zadovoljstvo upoznati na ovom putovanju, i ja uspješno smo stigli do odredišta, savladavši grubo i nestabilno improvizirano stubište koje vijuga kroz šumu. Kad smo se približili samostanskim vratima, dočekalo nas je mnoštvo od najmanje 300 ljudi. Pronalaženje prostirača i deka u moru tijela bila je teška, jer su svi nestrpljivo tražili mjesto na prostranom betonskom prostoru ispred lođe. Cilj je bio jednostavan – provesti noć pod zadivljujućom prisutnošću veličanstvenog svetišta.
Puna dva sata strpljivo smo stajali u redu iščekujući trenutak kada ćemo se konačno imati priliku pokloniti svetim relikvijama. Napredovanje je bilo mučno sporo dok se red pomicao naprijed duž skučenog stubišta koje je vodilo do špilje u kojoj su se nalazili cijenjeni artefakti Svetog Vasilija. Užareno sunce udaralo je o stijene, pojačavalo mi je lupanje u glavi, izazivajući pulsirajuću glavobolju.
Dok mi je um lutao, a misli lebdjele prema svetom Vasiliju, razmišljao sam koliko dugo mogu izdržati prije nego što se prepustim rastresenosti. U trenutku koji se činio kao puki trenutak (iako je možda bio znatno dulji), odjednom sam se našao u dubinama špilje, odajući štovanje svetim relikvijama sveca. Zaista je nevjerojatno kako je moja glavobolja nestala! Vjerovali vi u to ili ne, meni to nema nikakvog značaja, toga sam potpuno svjestan!
