– Za nastavak našeg današnjega članka, donosimo vam jednu temu, koja je i više nego osjetljiva, a koja se desila na današnji dan. Tiče se rata, koji se vodio na ovim prostorima 90 godina prošloga vijeka.
U intervjuu za BBC Gordana Zec, sestra Aleksandre Zec, ispričala je stravičnu noć 1991. godine kada su pripadnici hrvatskog MUP-a zvani “merčepovci” u Zagrebu brutalno ubili njezinu sestru, majku i oca. Čudom su Gordana i njen brat Dušan uspjeli preživjeti. Upravo te večeri spomenula je kako su planirali obiteljsku večeru i iščekivali dolazak gostiju koji se, nažalost, nisu pojavili.
- Navečer 7. prosinca 1991. tragedija je pogodila obitelj Zec, podrijetlom iz Srbije, nemilosrdno ubijenu u Poljaničkoj ulici u Zagrebu. Ovaj gnusni čin počinili su ozloglašeni “Merčepovci”, specijalna jedinica MUP-a RH, pod vodstvom Siniše Rimca. Dok su otac i troje djece tonuli u san, majka je ostala dolje u kuhinji. Gordana, najmlađa, ležala je u krevetu i slušala radio program, dok su joj vrata spavaće sobe bila odškrinuta. Otprilike u 23 sata iznenada se začulo zvono koje me trgnulo iz sna. Zaintrigiran, napeo sam uši i čuo smetnju.
Djelujući po instinktu, ustao sam iz kreveta i smjestio se kraj vrata. U tom trenutku ugledao sam Aleksandru, moju sestru, kako se zadržava kraj ulaza u svoju sobu. Oči su nam se nakratko spojile prije nego što je brzo jurnula niza stubište, nestajući iz vida. Priču Gordane Zec, koja je ovo ispričala za BBC, prenijeli su i pojedini hrvatski mediji. Po dolasku dvojice ili trojice uniformiranih ljudi, otac je odmah ustao iz kreveta, znajući da su ga došli ispratiti negdje drugdje. Prema Gordaninim riječima, roditelji su bili primorani izaći van, otac je obukao džemper, a majka je lila suze.
Svoje bosonogo dijete ispratili su van, dok su bili izloženi povicima koji su oca nazivali “Srbinom i četnikom”. Iako je majka pokušala poći za njom, odmah je vraćena u kuću. Ne gubeći ni trenutka, Gordana se hitro spusti niza stube. Izražavajući svoju bol, otkrila je: “U pokušaju da spriječim njezin odlazak, čvrsto sam je zagrlila… Bol koju osjećam je neopisiva. “Javila mi je da će uskoro doći, ali ne prije nego što me odgurne u stranu”, ispričala je. Kako je kasnije priznao Siniša Rimac, ispalio je dva hica u devetnaestogodišnjeg vojnika Mihajla Zeca u krugu dvorišta. Gordana je u pidžami i bez ikakvih cipela žurno izletjela van.
Odande je svjedočila odlasku hrvatskih snaga u bijelom kombiju. Nije ni znala da su među putnicima u vozilu bile i njena majka i sestra. Gordana se prisjeća kako je brzo pojurila prema beživotnom tijelu svog oca, a strah joj se pojačao kad je ugledala obilne količine krvi, zbog čega je bez oklijevanja potražila spas u obližnjoj susjedovoj kući. Gordana svjedoči da je njen djed Božo, kojeg su od milja zvali, imao ključnu ulogu da joj otvori vrata kada ga je obavijestila da joj je otac preminuo i da je brat Dušan još uvijek u kući, te ga je natjerala da ga brzo dovede. Nakon nesretne smrti njenog oca Mihajla, susjeda je ljubazno pomogla prekrivši njegovo tijelo i osiguravši sigurnost njezinog brata Dušana u vlastitom domu, gdje su strpljivo čekali dolazak Hitne pomoći.
Prema Gordaninim riječima, kada se ujutro probudila, po njih je stigla teta te su obišle nekoliko kuća u potrazi za Aleksandrom, jer je Gordana bila sigurna da bi je tamo mogli pronaći. Nažalost, Mariju i Aleksandru Zec, koje su još bile u pidžamama, ubojice su nasilno odvele na zagrebačko Sljeme. Tu su ih svezali, nemilosrdno ubijali, a njihove posmrtne ostatke sakrili na smetlište u blizini planinskog skloništa Adolfovac. Kako kaže Gordana Zec, kako se stari, uvriježeno je mišljenje da će život biti lakši, no u stvarnosti se čini da je sve izazovniji.
U sjećanju se živo prisjetila zloslutne atmosfere koja je u tom razdoblju vladala Zagrebom. Prisjeća se neprestane zvonjave telefona, praćene naglim prekidanjem veze, a zatim iznenadne pojave kombija ispred njihove kuće, da bi jednako brzo nestao. Briga urezana na licu njegove majke i duboka zabrinutost njegova oca također su živa sjećanja. Te su godine i Zagreb i Banski dvori bili bombardirani u mjesecu listopadu, sjećanje kojega se živo sjeća, navodi je na shvaćanje da se odvija neviđena i kaotična situacija. Usred ratnih nemira, Gordana i Dušan Zec donijeli su tešku odluku da 1992. godine napuste Zagreb i potraže utočište na selu kod bake, da bi se na kraju preselili u Banjaluku.
Tijekom Gordanina djetinjstva najveća strepnja vrtjela se oko mogućnosti nesretnog događaja koji će zadesiti njezinu voljenu baku. Nažalost, navodi, ona je preuzela uloge i našeg oca i majke, ali i ujne i ujaka. Gordana kaže da je Baka Bosa, unatoč tragičnom gubitku srpskih roditelja u ustaškom logoru Jasenovac tijekom Drugog svjetskog rata, ostala ustrajna u privrženosti svog sina prema Hrvatskoj i Zagrebu. Tijekom raspada Jugoslavije bilo je uobičajeno da ljudi svoje domove u jednom gradu mijenjaju za drugi. Tako je bilo s Gordanom i Dušanom, koji su zagrebačku kuću zamijenili za banjalučku.
Od trenutka kada su stigli u svoj novi grad, osjećali su osjećaj prihvaćenosti i sigurnosti, bez imalo snishodljive simpatije. Gordana je završila studij na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci i osigurala posao, a s nekadašnjim znancima u Zagrebu više ne održava kontakte. Unatoč nedavnom postavljanju spomen obilježja obitelji Zec na Sljemenu od strane zagrebačke vlade i godišnjem obilježavanju smrti Gordanina oca, majke i sestre u hrvatskoj javnosti, Gordana ne vidi nikakav napredak u hrvatskom društvu. Umjesto osjećaja za pravdu, Gordana izražava dugotrajni osjećaj nezadovoljstva i razočaranja.
Tijekom njihova odrastanja, ni ona ni njezin brat rijetko su razgovarali o bolnoj temi patnje njihove obitelji. U početku se pokazalo izazovnim koegzistirati s tom određenom slikom. Kad god bi ga dijete ugledalo, gurnula bi ga dolje, samo da bi ponovno isplivao negdje drugdje. Dosljedno se tjerala da nastavi, shvaćajući da tako treba biti. Dalje opisuje kako je napravila barijeru oko sebe, štiteći se od bilo koga tko je pokuša probiti. Gordana trenutno radi u Poreznoj upravi Banja Luka. Sretno je udana i blagoslovljena s tri kćeri, a srednje dijete nevjerojatno liči na njezinog brata i sestru.
“Ona ima tako nježne i zadivljujuće plave oči”, primjećuje. Unatoč tome što su nedugo nakon događaja pred istražnim sucem priznali zločin, krivci za smrt obitelji Zec nikada nisu odgovarali. Međutim, njihovo je priznanje ocijenjeno nevažećim zbog odsustva pravnog zastupnika tijekom ispitivanja. Siniša Rimac, jedan od umiješanih u ovaj gnusni čin, 2005. je osuđen na 8 godina zatvora zbog sudjelovanja u zločinima nad Srbima u Pakračkoj Poljani 1991. U siječnju 2010. tadašnji predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić odlučio Rimcu smanjiti kaznu za godinu dana.
