Mnogo je ljubavnih parova na srpskoj estradi, o kojima se ne zna baš puno detalja u javnosti. To je jednostavno tako, baš iz razloga, jer se dovoljno puno medijski ne eksponiraju. Mi vam za danas spremamo, jednu jako lijepu ljubavnu priču.
Život Milorada Pavića, vrlo prevođenog pisca, nije odredila samo njegova uspješna karijera, već i njegova duboka ljubav prema Jasmini Mihajlović, njegovoj drugoj supruzi. Njihova intenzivna ljubavna veza bila je preplavljena strašću, toliko da su i tijekom Miloradove hospitalizacije bili odlučni pronaći način da svoju ljubav posljednji put konzumiraju.
Njihovo zajedničko putovanje nije bilo bez poteškoća, ali njihova nepokolebljiva ljubav pomogla im je da prebrode svaku tragediju s kojom su se suočili. Bilo je to kobnog dana, 27. svibnja 1986., kada sam zakoračio u njegov kabinet na Filozofskom fakultetu. Moj diplomski rad vrtio se oko njegovih zadivljujućih priča, au potrazi za relevantnim izvorima nisam imao drugog izbora nego konzultirati samog pisca. Trebali su mi mjeseci da skupim hrabrosti da ga nazovem. Naoružan s tri broja telefona izvjesnog Milorada Pavića u Beogradu, nazvao sam jedan od njih, ne znajući gdje se točno nalazi. A onda sam, u trenutku hrabrosti, nazvao. Uvježbao sam svoj uvod: “Dobar dan, ja sam taj i taj i radim na svom diplomskom radu. Želio bih…” Ali prije nego što sam uspio završiti, dubok, umirujući glas s druge strane iz reda me pitao: “A zašto to radiš?” Ostala sam zatečena njegovim neočekivanim pitanjem. Sabravši misli, ležerno sam odgovorio: “Zato što me privlači vaša proza.” Ljubazno mi je odobrio termin za sljedeći dan u podne, u svom uredu. I tako, putovanje je počelo.
Naše je poznanstvo naposljetku preraslo u suradnju, a ja sam paralelno upravljala obavezama majčinstva i bila na raznim pozicijama u različitim obrazovnim institucijama, uključujući i Institut za književnost. Cijelo to vrijeme trajala je moja fascinacija Pavićem i njegovim pričama i održavali smo kontakt. Međutim, između nas je uvijek postojala značajna udaljenost, zbog čega je bilo teško zamisliti nešto više od platonske veze. Ta je dinamika trajala pet godina, sve do 1991., kada sam se našao zaposlen u nevladinoj organizaciji koja se bavila zalaganjem za dodjelu Nobelove nagrade za književnost Miloradu Paviću. U okviru naših nastojanja bili smo na brojnim književnim manifestacijama, među kojima i na jednoj u mom rodnom Nišu, održanoj u Narodnom pozorištu. Tom prigodom oboje smo bili gosti u hotelu, svaki od nas sa svojom sobom. Međutim, postajalo je sve jasnije da naš odnos više ne može ostati bez fizičkog kontakta, a u tom smo razdoblju konačno prešli tu granicu. Bili smo itekako svjesni da ne možemo nastaviti romantičnu vezu jer bi to bilo nepravedno prema nama samima i našim obiteljima. Osim toga, prepoznali smo nemogućnost čuvanja tako duboke veze u tajnosti.
U Nišu smo te večeri, nakon pet godina, došli do spoznaje da se više ne možemo zavaravati. Godinama se sve držalo na distanci, dok nije konačno eruptiralo. Kleknuo je na jedno koljeno i zaprosio me, ali nisam se mogla natjerati da raskinem brak jer sam imala malo dijete, samo četiri godine.” “I već je imao odraslu djecu: 27-godišnju kćer i 31-godišnji sin. Osim toga, imala sam sretan brak, pa sam Miloradu rekla: ‘Ne mogu ja to’.” “Tih mjeseci, od prosinca 1991. do travnja 1992., postalo je jasno da se moram osloboditi svog prijašnjeg života. U to je vrijeme došao do moje majke i svi smo otišli na večeru, gdje me zaprosio. Moj je razvod bio relativno brz, dok je njegov razvod trajao četiri godine. Branka Pavić nije bila voljna za bilo kakav dogovor. Iako više nema svjedoka koji bi to potvrdili, vjerujem da bi naš brak završio i bez mog angažmana. Njegova supruga, povjesničarka umjetnosti, tu je vijest prilično teško primila. A Milorad je sve ostavio za njom.
Ne samo da se brinuo o djeci, nego je i zbrinuo širu obitelj. Uvijek mu je prioritet bilo osigurati svačije zadovoljstvo. Kad smo zajedno putovali, bio sam odgovoran za praćenje sveobuhvatnog popisa lijekova i osnovnih stvari, od pudera do mirisa, bilježeći tko što treba kupiti.
Ostavivši iza sebe brak, otišao je samo s rukopisima, pisaćim strojem i osobnim dokumentima. Naša nova rezidencija bio je stan u tada poznatoj ulici Georgija Dimitrova, zgodno smješten preko puta Tašmajdanskog parka, gdje se trenutno nalazi Pavićev spomenik. Nismo imali ništa, nabavili smo samo šporet, plastični stol i stolice. Težina naših okolnosti bila je ogromna, a poteškoće s kojima smo se suočavali bile su i duboke i transformativne, do točke u kojoj odlučujem ne razmišljati o njima. Neizvjesnost se nadvijala nad našom mogućnošću suživota, jer su ljubav i književnost jedno područje, a stvarnost drugo. Sumnjao sam u svoju sposobnost da izdržim život s Pavićem, jer je njegova predanost poslu zrcalo vojničke. Tek 1996., nakon što je brakorazvodna parnica završena, konačno smo izmijenili zavjete.
U nastojanju da okončamo proces, svoje smo pritužbe iznijeli Kaporovima. Tada se umiješao Moma koji je savjetovao Mišu da obuče svečanu odjeću, uz kravatu, pripremi sendvič i strpljivo čeka na klupi dok ne dobije potreban dokument, ispričala je Jasmina.
