– Tajnu službu, ima skoro svaka zemlja na svijetu, a pored američkog FBI, ruski KGB je ubjedljivo najjači po tom pitanju. Međutim, i u bivšoj JUgoslaviji, imali smo tajnu službu, koja je bila i više nego rigorozna….
Dušan Reljić na prvim je društvenim mrežama prvi put podijelio sve informacije o svom ujaku koji nestade prije 64 godine. S razlogom, jer nije bilo mnogo te informacije. Born in 1937 in the, tada Skender Vakuf, nakon završetka vojnog roka 1959. dolazi da živi u Pančevu kod ujaka koji ga je naučio zanatu – obućar. Izgleda da je imao tada djevojku tamo koja je trudna. Posle mnogo godina života i rada u tom gradu jedne večeri nije otišao nazad u svoj stan, niti sutradan, niti prekosutra. Nestadoše svi tragovi za Bogoljuba Raljića. Dušan i dalje traži ujaka. Razgovarajući s ljudima i dijeleći s njima sjećanja te izvlačeći poneku informaciju, ipak nailazi na neke zanimljive detalje. Šezdeset i četiri godine poslije ne odustaje od potrage za stricem – samo želi saznati što se dogodilo s njegovim stricem Bogoljubom.
Toliko je vremena prošlo, a tragovi su blijedi, kaže Dušan, ali svaki mali pomak znači važnost. Svaki novi podatak samo ga ulijeva nadom i ohrabruje da nastavi ovu iznimno intenzivnu potragu (a još više u posljednje tri godine). – Mnogo je godina prošlo, Bog zna koliko će uspjeha biti… Jedan pošteni čovjek iz Pančeva pomogao mi je da saznam ime tadašnje djevojke, gdje je tih godina radila i živjela, te da je rodila muško dijete kod strica – kaže Dušan za Telegraf.rs i vraća se na sam početak priče… Godine 1957. odlazi na službu u Varaždin.
- Njegov stric Dušan živio je u Pančevu, gdje je naš Bogoljub imao prijatelje s kojima se redovno dopisivao. Pozvao ga je bratić tijekom odsluženja vojnog roka, da bi na kraju otišao u Pančevo gdje je, prema dostupnim informacijama i pričama bratića Dušana i sugovornika, stric u to vrijeme imao postolarsku radnju. – Sve je bilo dogovoreno u pismu, a njegov otac Nikola bio je jedan od rijetkih ljudi tog vremena koji je znao čitati i pisati; odličan domaćin, cijenjen u svom kraju i šire. Ustanovio je da život u ledu i stočarstvo više nisu za mlade jer je u mjestu zima šest mjeseci u godini. Čuo je brata u Pančevo, da živi kod brata i završi obućarski zanat – kaže Dušan.
Tako je Bogoljub došao kod strica u Pančevo i živeo u Ulici braće Jovanović, a, kako neki koji su ga poznavali, Dušan kaže, da je u toku brzo naučio posao i bio vredan. Sve je to prošlo taman tada mladi Bogoljub ima samo dvadeset tri godine. Ali baš tako, njihov život se čudno okreće pretvarajući se u misterij koji do sada nije riješen. Šezdeset i četiri godine kasnije od Bogoljuba ni traga ni glasa.
– Bogoljub tog dana ne dolazi u stan poslije setnje. Prođe i ta noć, ali ujutru soba prazna. Rekoše “ma ajde, možda je proveo noć kod kolege”. Međutim, drugog, trećeg, petog dana – traga ni glasa od Bogoljuba. Sve se vrijeme nadase da će se on svratiti, jer do tada takvih primjera nije bilo budući da nije bio sklon šetnjama. Nisu odmah isli dotle ni do milicije zato sto nisu znali 100% da nije regrutovan u emigraciji koja je bila veoma aktivna te godine i bolje su se plasili naravno za sebe zbog provere OZNE I UDBE vecinski i zbog rodjaka koji su radili za JNA – kaze Dusan .
Poslali su pisma gdje god su stigli. Roditelji su mu pisali iz Bosne da ne ide kod njih. Ni on im nije pisao. No, jednog jutra svi su se trgnuli kada im je pred vrata stana došla tajanstvena djevojka – “Živi li ovdje Bogoljub Raljić”, pitala je. Ja sam mu djevojka i trudna sam, a on ne zna za ovo, a kako mi se ne javlja, došla sam ga potražiti. Djevojke su objasnile da Bogoljuba, na njihovu žalost, nema već neko vrijeme i da ne znaju ništa o njemu. Otišla je, a kako je Dušan ispričao nakon toga je prošla još nekoliko puta.
Moguće je, smatra Dušan, da dječak s kojim je Bogoljub imao djevojku koja se porodila ima 60 ili 61 godinu. Tako je on sve ovo započeo da bi nekako uspio s njim stupiti u kontakt. Bogoljubovi roditelji, rodbina i prijatelji dali su sve od sebe da ga pronađu. Slali su pisma – tražili ga, raspitivali se – ali nitko ništa nije čuo ni vidio. Bogobojazan kao u zemlji da je zatajio. Tada se u njihovim životima pojavio mali tračak nade, a Dušan prenosi detalje. Nakon godina potrage, Dušan je saznao da se djevojka zove Milena, da je radila u tadašnjoj tvornici sijalica u Pančevu i da živi u Ulici Slavka Rodića u naselju Tesla.
- Tu su stali. Ulica mijenja ime, naselje ga mijenja, oblik, život, nažalost sada je sve drugačije. I on je blizu odustajanja od ove potrage jer, kako kaže, samo dvije mogućnosti – ili promijeniti identitet ili prekinuti život. Nadamo se da ćemo saznati još puno toga. Ne o Bogoljubu, ali bar malo više o gospođi Mileni, za koju se iskreno nadam da je živa, i njenom sinu, koji je naše krvi i koga bih volio da upoznam“, riječi su Dušana, u nadi da će ova ionako tužna priča na kraju imati bar malo sreće.
