Svi kada pomisle na bilo kakav rat sa ovih prostora, defintivno ih prođe jeza, jer se jako dobro zna šta se dešavalo na ovim prostorima početkom 90 godina prošloga vijeka. Srbija, i dalje ima svježe rane, od mini sukoba sa Kosovom, a tamo uvijek malo fali da eksplodira i eskalira sukob između dvije strane.
Krvlju smo natopili sve postojeće granice naše zemlje. Nikada nismo osvajali, samo smo branili ono što je naše. Samo u 20. stoljeću četiri smo puta branili domovinu i junački prolili krv.
I danas ga na Kosovu i Metohiji branimo na najosetljivijim mestima. Teroristička duga cijev nam je i dalje uprta u prsa. Branimo ga opstankom i opstankom našeg naroda. Branimo ga sjećanjem na one koji su za njega dali svoje živote. Baš kao i on, sa samo 21 godinu, u paklu karaule Košala, boreći se za odbranu svoje zemlje, dobio je metak.
Tijekom bitke na Kosaryma iz bunkera je jednom izašao heroj Tibor Serna s namjerom da pomogne svojim ranjenim suborcima.
Gošća emisije Crna Hronika Kurira je gospođa Kata Černa, majka narodnog heroja Tibora Crne. – Prijavio se u vojsku što prije da bi onda mogao nastaviti sa svojim životom. 24. lipnja 1998. otputovao je u Niš, a negdje početkom rujna prebačen je na Kosovo i Metohiju. U to vrijeme nisam ni znala da je na Kosovu. Premjestili su ih u Page. Naime, vojna postaja bila je smještena u Pečuhu, a on je u Đakovici ostao osam mjeseci. Ustanovio sam da su mi, pošto je paket vraćen meni, vraćen i novac i pisma koja sam poslao. Zatim sam nazvao službenika odgovornog za kontakt s roditeljima i objasnio mi zašto se to događa. Serna je rekao da mi je rekao da su na Kosovu. Prisjetila se kako je bila šokirana kada je saznala da joj je sin na Kosovu:
– Kad sam vratila film, bio sam šokiran kada sam saznao da je radnja na Kosovu, jer sam mislio da roditelje treba na neki način informirati. No, vi to ne doživljavate kao rat ili da je to normalno u vojsci, već razmišljate kao roditelj. Imam problem sa kičmom i zakazana mi je operacija u novembru.Njemu je rođendan 8.11.Mitrovdan, tada sam pozvala službenika zaduženog za komunikaciju sa roditeljima. To je mladi kapetan. Živi u Zrenjaninu. Samo sam mu rekao: Oprosti, kako si mogao – i ponavljam opet, ovo je roditeljsko pitanje – kako si mogao poslati mog sina na Kosovo, a da me prije toga nisi obavijestio?
Dužnosnik je tada odgovorio da je situacija u zemlji izvanredna i opasna: – Rekao mi je: Gospođo, znate li što se događa na Kosovu? Rekaola sam mu, znam, imaš li ti djece? Zvuči kao da je stariji čovjek, ali zapravo je mladić. Odgovorio je: Da, srećom još su mali! Sreća ili ne, jer i ja mogu ostati ovdje! Rekao sam mu: Molim te, čestitaj mom sinu rođendan i kupi mu kutiju cigara. Ja ću ti se odužiti za ovo. Također, želila bih te zamoliti da ga pustiš na produženi vikend budući da u ponedjeljak imam operaciju. Ako ne dođe kući prije operacije, obećavam ti i kunem se da ću doći na Kosovo. Mladi policajac rekao je da ne može jamčiti da će Tibor biti pušten preko produženog vikenda, ali da će se potruditi da to postigne, a na kraju je i uspio: – Došao je za vikend, a ja ću imati operacija u ponedjeljak.
On više nije onaj dječak. Žao mi je što nisam donijela fotografiju čisto radi usporedbe. Taj dan je otišao u vojsku i vratio se kući. Samo gledajući njihova lica, možete reći da nisu ista osoba. Inače, on razmišlja potpuno drugačije nego kako smo ga mi odgojili. Rekao mi je: Kevo, dijete kad se rodi, kad progovori i prohoda, nauči se da mrzi Srbe! Nisam mogao vjerovati kako dvogodišnjak uopće može znati je li Albanac ili Srbin, a on mi reče: znaju!
No, Tibor joj je pričao i o dobrim primjerima odnosa s Albancima na Kosovu i Metohiji: – Bio je tamo jedan mali dječak, Albanac, koji im je donosio kavu. Pitao je Tibora puši li, a kada je ovaj odgovorio potvrdno, rekao je: Moj otac je švercao cigare, ja ću ti donijeti kutiju. I donio mu je. Zaista ne krivim cijelu zemlju za ono što se dogodilo mom sinu i ostaloj djeci koja su tamo izgubila živote. Čovjeka treba cijeniti onakvog kakav on jest, bez obzira na vjeru i nacionalnost.
Evo njenog posljednjeg razgovora sa sinom, kada je shvatila najgore i molila ga da se ne vraća na Kosovo nakon produženog vikenda:
– Sjećam se da sam ga molila da se uopće ne vraća. Rekla sam mu da ću naći vezu i da ću je negdje iskopati da te smjestimo bliže kući. Onda mi je rekao: Znam da u teglu džema možeš staviti ormarić, ali nije te briga, moram se vratiti, moji su svi dolje! Rekla sam mu da su svi njegovi ljudi ovdje. Rekao je da, ali i dolje! Nije bilo načina da ga uvjeri.
