Vjerujemo da je svima vama, a koji imate neka iskustva sa Njemačkom, da vam se itekako svidio naš današnji naslov. naime, prenosimo vam jedno jako emotivno i lijepo iskustvo, od strane jedne žene….
U vremenima kada se veze grade godinama i još uvijek ne traju, Mejasa se udala za samo šest dana. Bez puno razmišljanja, bez velikih planova – samo srcem i vjerom. Mejasa iz Gradačca je dokazala da se i sa sasvim običnim stvarima može živjeti daleko od kuće kao što se živi kod kuće – ne samo sa kuhanjem i jezikom sa dušom.
Njezina je priča poput onih starih bajki o nevjerojatnim cestama, hrabrim odlukama i ljubavi koja se rađa u šest dana i traje cijeli život. Kao nekada kada su se brakovi sklapali uz kavu i razgovor roditelja. Takav stranac ispao je fin – nježan i pun podrške, i voljan podijeliti sve, život, dom, sjećanja na Bosnu. Dakle, kad je stigla u Njemačku, život nije stao – samo je promijenila adresu. Novi dom, veliko dvorište… A onda, jednog dana šetajući sa svojim mužem, ugledala je malu sobu koja je ličila na mutvak – staru ostavu iz njenog djetinjstva. To je bio trenutak preokreta. I ništa više ne bi bilo isto. Počela je sa snom, a završila sa sobom koja miriše na Bosnu.
Vezeni jastuci, ćilimi, rukotvorine – sve ono što začarava dom Mejaše je sve poredalo u pravi red. Taj prostor nije bio samo estetski, bio je to duhovno utočište, mali raj u kojem je uistinu bilo svega. Bio je tako sretan, ne samo zbog rezultata nego više zbog činjenice da je u njoj probudio umjetnost pisanja pjesama; pišući tekstove kako bi izrazila emocije koje je držala u sebi. Mejasa nije sama u čuvanju tradicije, Mejasa je živi, ne samo u sobi nego iu svakodnevnom djelovanju. Kuća za sva godišnja doba, kuća u kojoj se kuha sa svim njegovim relikvijama; gdje uzgaja cvijeće u prednjem dvorištu i voće i povrće u dvorištu kao u staroj kući.
Recepte dijeli s Nijemcima i divi se njihovoj egzaktnosti, ali je vjeran bosanskoj kuhinji. Ipak, upravo ovdje, u tom dijeljenju, on može graditi mostove ne između zemalja, već među ljudima. Ne bježi od modernog života, ali ne dopušta da joj iščupa korijene. Spojila je dvije kulture u jednu, ali nije odustala od sebe. U kući nema puno luksuza, ali ima duše i osmijeha i mirisa kruha koji vraća u djetinjstvo. Mejasa je dokazala da se moze biti moderna zena u razvijenoj drzavi jos uvijek pjeva sevdalinke, jos uvijek se pravi sarma, jos se drzi vezeni stolnjak izvezen rukom tvoje nene. O Mejašu iz Gradačca ne priča samo žena u inozemstvu.
Priča je to o snazi identiteta, o ljubavi prema korijenima i o tome kako se ono što je u nama – kilometri i jezik i druga kultura ne mogu izbrisati. U njezinoj se spavaćoj sobi pojavila soba puna sjećanja. U njenom vrtu raste paradajz, ali i nada da tradicija može živjeti tamo gdje je Gradačac nepoznat. A u tvom srcu-Bosna, kao prije samo možda još jača. Jer kad znaš tko si i odakle dolaziš, ni svijet te ne može promijeniti… ali ti svojim primjerom mijenjaš svijet.
