Boris Komnenić, jedan od najsjajnijih glumaca na prostoru bivše Jugoslavije, ostavio je neizbrisiv trag u svetu glume svojim talentom, harizmom i nezaboravnim ulogama.
Boris Komnenić, istaknuti glumac rođen je 1957. godine u Puli, gradu koji je značajno obilježio njegovo djetinjstvo i adolescenciju. Nakon završetka osnovne i srednje škole, Boris je svoju strast prema glumi odlučio ozbiljno njegovati te je upisao Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, gdje je stekao znanja i vještine koje će kasnije biti temelj njegove impresivne karijere.
Iako je javnost imala priliku vidjeti njegovu virtuoznost na sceni, Boris je rijetko dijelio detalje iz svog privatnog života. Ipak, poznato je da je bio u jednom braku i da je iz tog braka imao kćerku Niku.
Jednom prilikom, Boris je otvoreno progovorio o svojoj intimi, posebno o razvodu od supruge Rene te o odnosu s kćerkom Nikom. Istaknuo je kako je, iako su profesionalne obaveze bile faktor, razlaz s Rene bio posljedica nedovoljnog poznavanja i nerazumijevanja među njima.
Njegov odnos s kćerkom Nikom imao je svoje izazove, posebno tijekom perioda kada su bili razdvojeni zbog ratnih okolnosti. Boris je istaknuo da su mu najteže padale godine kada nije mogao redovito viđati Niku te kako je bio nemoćan pred situacijom u kojoj nije mogao biti uz nju. Ipak, nakon ponovnog susreta, njihov odnos bio je obilježen obostranim nastojanjem za zbližavanjem i razumijevanjem.
Njihov susret nakon pet godina razdvojenosti opisao je kao emotivan trenutak u kojem su se osjećali blisko unatoč godinama razdvojenosti. Susret je bio pun neprijatnosti, ali je brzo prevladan uz osjećaj duboke povezanosti i ljubavi.
Nažalost, 2021. godine iznenada nas je napustio Boris Komnenić, ostavljajući za sobom bogato umjetničko nasljeđe i dubok trag u srcima mnogih koji su ga poznavali i voljeli.
BONUS TEKST:
Drevne ruševine stoje kao tihi svjedoci vremena, podsjećajući nas na bogatu prošlost koja je oblikovala našu sadašnjost. Svaki kamen, svaki zid, nosi priču koja je stara stoljećima, priču o ljudima, kulturama i civilizacijama koje su nekad cvjetale na tim mjestima. Kroz vrijeme, te ruševine postaju više od tek materijalnih ostataka; postaju simboli, misterije i inspiracija za istraživače, umjetnike i sanjare.
Šetajući uskim stazama drevnog grada, osjećate se kao da ste zakoračili u prošlost. Zidovi oko vas govore priče koje su ispričane prije mnogo stoljeća, priče o slavi i moći, ali i o patnji i propadanju. Svaki kamen pod vašim nogama ima svoju priču, svaki ulaz u staru palaču ili hram nosi tragove vremena koje je prošlo.
Udaljeni od užurbanosti suvremenog svijeta, ovdje se osjeća mir, kao da vrijeme stoji, čekajući da ga ponovno ožive koraci posjetitelja koji žude za razumijevanjem i spoznajom. Tišina ruševina poziva na razmišljanje i kontemplaciju, potičući nas da zaronimo duboko u povijest i upijemo mudrost prošlih vremena.
Ali dok se divimo ljepoti i grandioznosti tih ruševina, ne možemo zanemariti ni njihovu tugu. Svaki oštećeni stup ili razvaljeni zid podsjeća nas na prolaznost svega što je izgrađeno ljudskom rukom. I dok se divimo arhitektonskim čudima koja su opstala vjekovima, postajemo svjesni prolaznosti naše vlastite egzistencije.
No unatoč prolaznosti, ruševine su također simbol nade i obnove. U njima vidimo ne samo propalu prošlost, već i potencijal za novi početak. Kroz restauraciju i revitalizaciju, ove drevne građevine mogu ponovno postati središta života i aktivnosti, podsjećajući nas na snagu ljudske volje i kreativnosti.
Dok lutamo među tim starim zidinama, možemo osjetiti kako se prošlost stapa s sadašnjošću, stvarajući most između različitih vremena i civilizacija. Naša mašta leti unatrag kroz vjekove, pokušavajući zamisliti kako je nekad izgledao život u tim gradovima, što su ljudi osjećali i mislili dok su hodali istim tim ulicama koje sada mi gazimo.
U tim trenucima postajemo svjesni dubine ljudskog iskustva i nasljeđa koje dijelimo s generacijama prije nas. Ruševine su poput otvorenih knjiga, čekajući da budu pročitane i interpretirane, otkrivajući nam tajne i mudrosti koje su skrivene u njihovim zidovima i kamenju.
I tako, dok hodamo među tim drevnim ruševinama, ne samo da učimo o prošlosti, već i o sebi samima. Njihova prisutnost nas podsjeća na našu prolaznost i ranjivost, ali i na našu sposobnost da izgradimo nešto što će trajati kroz vjekove. Ruševine su podsjetnik da je svaka priča, bez obzira koliko stara bila, još uvijek važna i da ima štošta za reći onima koji su spremni poslušati.
