Kuduz je jedan od prvih filmova, u kojiima se kao sjajan glumac ostvario Mustafa Nadarević. Izetg Fazlinović je na žalost bila i njegova posljednja filmska uloga, a koja je može se reći i donijela mu jako veliku slavu, bar na prostorima Bosne i Hercegovine…
Tijekom prvog razreda debitirao je kao Crvenkapica u školskoj predstavi. Njegova duga kosa i visok glas naveli su učitelja da ga odabere za tu ulogu, označivši početak njegovog glumačkog puta. Kasnije, u srednjoj školi, Nadarević je postao član amaterskog kazališta “Viktor Car Emin”, što je potaknulo njegovu dublju posvećenost scenskoj umjetnosti. Mustafa je rođen 2. maja 1943. godine u Banjoj Luci u porodici Mehmeda i Asje, čija je ljubavna priča bila nekonvencionalna. Njihov brak naišao je na protivljenje njihovih obitelji, no na kraju su se uspjeli vjenčati.
- Nažalost, Mehmed je preminuo od tuberkuloze u dobi od 28 godina, ostavljajući Asju da sama odgaja njihova sina. Asja se suočavala s teškim životnim situacijama zbog kojih je Mustafu odlučila poslati u Zagreb na studij, gdje je proveo važnu godinu. Po povratku u Bosanski Novi završio je osnovnu školu i preselio se u Rijeku kod bake i djeda, te tako njegova ljubav prema glumi raste. Njegov talent bio je očit od malih nogu, a njegov portret Crvenkapice poslužio je kao početna točka njegova putovanja. U srednjoj školi Mustafa se u potpunosti posvetio glumi, baveći se amaterskim kazalištem, što mu je pomoglo da oplemeni sposobnosti koje će kasnije obilježiti njegovu uspješnu karijeru. Karijera na filmu i televiziji.
Mustafa Nadarević uživao je u raznolikoj i vrijednoj karijeri, a svaki lik koji je oživio pokazujući njegovu strast i predanost glumi. Njegov izuzetan talent došao je do izražaja u Zijahovoj ulozi u Kusturičinom filmu “Otac na službenom putu” iz 1985. godine, gdje je glumio uz Mikija Manojlovića i Mirjanu Karanović. Nakon ove izvedbe uslijedio je niz značajnih djela među kojima su “Glembayjevi”, “Već đeno”, “Gluvi barut”, “Kuduz”, “Puška za spavanje”, “Ničija zemlja”, “Praznik u Sarajevu” i mnoga druga. .
Vjerojatno ga najviše pamtimo po ulozi nezaboravnog lika Izeta Fazlinovića u seriji “Lud, zbunjen, normalan”, gdje je glumio uz Senada Bašića i Moamera Kasumovića. Na dan majčine smrti sudjelovao je u kazališnoj predstavi. Nakon smrti moje majke, završio sam u kazalištu kako bih preuzeo ulogu. Ova metoda mi se činila jednostavnijom. Nudi priliku za bijeg od stvarnosti i utjelovljenje karaktera različitog od mene, čineći bol lakšom za podnošenje. Izvanredna gluma može nekoga gurnuti na rub shizofrenije. Čovjek se mora u potpunosti posvetiti izvedbi, a istovremeno čuvati svoje mentalno zdravlje. Romantične veze imale su značajnu ulogu u Mustafinom životu, jer je doživio tri braka, svaki sa svojom jedinstvenom pričom.
Njegov prvi brak bio je s Jasnom, a imaju kćer Nađu, koja je danas povjesničarka umjetnosti. Iako se par razišao nakon osam zajedničkih godina, uspjeli su održati vezu preko kćeri. Snežana, njegova druga supruga, i on dobili su dvoje djece: Ašu, sina koji je postigao uspjehe kao sportaš, i Nanu, kćerku koja trenutno radi kao marketing i PR menadžerica za ugledni američki kozmetički brend. 25. travnja 2012. godine ulazi u treći brak sa Slavicom Radović, talentiranom kostimografkinjom i scenografkinjom. Nažalost, njihova je veza bila kratka.
Nakon hrabre desetogodišnje borbe sa zloćudnim tumorom, Slavica je preminula u Ljubljani 7. lipnja 2012. Iako su zajedno proveli 15 godina, njezina je smrt dovela do razvoda koji je glumac nevjerojatno teško podnio. U svojim autobiografskim promišljanjima Nadarević je istaknuo duboku vezu između života i glume, ustvrdivši da gluma ima viši status jer omogućuje da se čovjek opetovano susreće sa smrću, a da ostane živ. Nasuprot tome, život se uspoređuje s neobučenim glumcem; kad netko ode od nas, to je zauvijek. Jedina vještina koja traje je sposobnost preživljavanja, zajedno sa uspomenama koje cijenimo.
Ispričao je i svoj susret sa Slavicom, priču o prosidbi te veliku podršku koju joj je pružio tijekom njezine borbe s rakom dojke. Napominje da je, unatoč tome što ga je odgojila baka, morao tražiti znanje o vjeri, što mu nije bilo u fokusu. Dok sam je posjećivao u Bosanskom Novom, inzistirala je da navečer “učim”, što je značilo moliti se Bogu. Kao dijete, nakon cjelodnevne igre s drugom djecom, osjećao sam se umorno i samo sam želio spavati, ali činilo se da moja baka toga nije bila svjesna i to mi je predstavljalo izazov. Iako imam uvjerenja, ne bih se svrstao u ateiste.
S druge strane, moja druga baka me nikad nije tjerala da idem u crkvu, ali ipak smo kod nje slavili Božić i Uskrs, iako je njen muž bio musliman; prihvatili smo sve tradicije. Razvio sam prijateljstva s ljudima različitih vjera i nikada mi ne bi pala na pamet ideja da gajim neprijateljstvo prema nekome samo zbog različitih uvjerenja. Kad bih imao izbora, ne bih izabrao da se rodim kao Mustafa. Ipak, to je stvarnost s kojom se suočavam i s kojom sam se pomirila. Što se tiče mog odgoja, prihvatio sam ono što sam cijenio i odbacio ono što nisam. Tijekom života pojedinac uči i raste, ali na kraju može umrijeti a da nikada nije dobio pravo obrazovanje.
