Neke priče su baš preosjetljive i potresne baš kao i ova,zamislite da morate da gledate svoje dijete na ovaj način.Detaljnije na ovu temu u nastavku teksta.
Ime Dejvid Filip Veter možda ne izaziva trenutno prepoznavanje, ali njegova priča duboko odzvanja u istoriji medicine i čovječnosti. On je bio poznat kao “Dečak u balonu”, dijete koje je, zbog rijetke i smrtonosne genetske bolesti, provelo čitav svoj život zatvoreno u sterilizovanom plastičnom mehuru, bez fizičkog kontakta sa spoljnim svijetom.
Rođen je u septembru 1971. godine carskim rezom koji nije bio posljedica komplikacija, već pažljivo planiran čin kako bi se izbjegao kontakt sa mikroorganizmima koji bi mogli biti pogubni. Imao je SCID – tešku kombinovanu imunodeficijenciju, bolest koja ostavlja tijelo bez ikakvog imunog sistema. Njegov stariji brat, takođe rođen s ovom bolešću, preminuo je sa svega sedam mjeseci. Svjesni rizika, roditelji su ipak odlučili da imaju još jedno dijete, oslonjeni na vjeru i nadu.
Odmah po rođenju, Dejvid je prebačen u sterilni balon, posebno dizajniran prostor bez mikroba, opremljen dezinfikovanom opremom, vodom, pelenama i svim neophodnim za održavanje života. Njegovo okruženje bilo je poput laboratorije – izolovano, čisto, ali neprirodno. Taj balon je postao njegov dom. Iz njega nije izašao punih 12 godina. A kada ga je konačno napustio, bilo je to samo privremeno – jer je dvije sedmice kasnije preminuo.
- Uprkos svojoj izolovanosti, Dejvid je bio izuzetno inteligentan i radoznao. Naučio je da puzi sa šest mjeseci, prohodao sa osam, a prema procjenama ljekara, mentalno je bio ispred svojih vršnjaka. No, imao je problema s razvojem komunikacije i percepcije, jer je život provodio bez direktne interakcije. Svijet mu je bio ograničen – bez mogućnosti da osjeti vjetar, vidi drveće u punom obliku ili osjeti nečiju ruku.
Medicinski timovi, predvođeni dr Rafaelom Vilsonom, nadali su se da će transplantacija koštane srži donijeti spasenje. Godinama su čekali odgovarajućeg donora, no svi su bili neprikladni – uključujući i njegovu sestru, sve dok 1983. nije otkrivena mogućnost transplantacije čak i bez potpunog genetskog podudaranja. Njegova sestra je postala donor, a optimizam je zavladao među porodicom i ljekarima.
Nažalost, transplantacija je prenijela i Epštajn-Bar virus, koji je kod zdravih osoba bezopasan, ali za Dejvida je bio fatalan. Virus se proširio njegovim tijelom, izazivajući stotine tumora. Počeo je da povraća krv, imao je unutrašnja krvarenja i u velikim bolovima napustio je svoj balon – ovaj put ne iz nade, već iz nužde. Ljekari su mu pokušali pomoći, ali je 22. februara 1984. godine umro u majčinom naručju, nakon što ga je prvi i posljednji put dodirnula bez rukavica.
- Dejvidova priča nije bila samo tragedija. Njegov život, iako fizički zatvoren, bio je ključan za medicinske pomake. Zbog njega su ljekari stekli bolje razumijevanje SCID-a, razvili nove metode liječenja, a danas se djeca sa tom dijagnozom testiraju odmah po rođenju i uspješno liječe matičnim ćelijama.
Pitanje koje se često postavljalo bilo je da li je vrijedilo – da li je bilo etički ispravno držati dijete zatvoreno u plastičnu izolaciju, bez izbora, u nadi da će nauka uhvatiti korak s njegovom bolešću. Jer tehnički, mehur nije bio zatvor – Dejvid je mogao da ga napusti, ali bi to značilo sigurnu smrt. Njegova svakodnevnica bila je borba s usamljenošću, depresijom, snovima o „kralju klica“, i osjećajem napuštenosti.
Ipak, ono što je ostalo iza njega je ogromno. Njegov život je donio život drugima. Njegova izolacija nije bila uzaludna. Danas, zahvaljujući iskustvu stečenom tokom njegovog odrastanja, brojna djeca sa SCID-om imaju šansu za normalan život. Lijekovi, transplantacije i preventivna testiranja sada su standard, a njegove patnje su bile putokaz do tih rješenja.
Na njegovoj sahrani, jedan od govornika je rekao: „Ako mjerimo život po proizvodnji i korisnosti, možda je ovo bio uzaludan život. Ali ako mjerimo po davanju, učenju i inspiraciji, onda je Davidov život bio jedan od najbogatijih koje poznajemo.“ Njegovo nasljeđe živi – ne u godinama koje je proveo, već u životima koje je spasio.
