U današnjem članku donosim priču o čovjeku čija je najveća vrijednost bila ono što je nosio u srcu, a ne ono što je imao u rukama. Priču o dobroti koja ponekad živi tiho, u prašini, daleko od svjetla pozornice, ali zato ostavlja najdublje tragove.
Na samom jugu zemlje, u selu punom vjetrom nagriženih kuća i blatnjavih puteljaka, živio je deda Milan, čovjek bez imetka, bez djece i bez ikakvih velikih planova. Jedino što je imao bila je stara harmonika, izlizana ali prelijepa, ona vrsta instrumenta koja ima dušu. Kad bi se predveče otvorili mehovi te harmonike, čitavo selo bi se utišalo, kao da i samo želi poslušati šta čovjek bez ičega ima da kaže.
Njegova muzika bila je utočište, posebno jednom dječaku — Stefanu. Taj mršavi, bistri dvanaestogodišnjak, s violinom koju je posudio iz škole, često bi dolazio pred Milanov trem i slušao ga kao da sluša čaroliju. Bio je obdaren i svi su znali da bi mogao daleko dogurati, ali siromaštvo je visilo nad njegovim životom kao sjenka.
I onda je stigla vijest: škola vodi najbolje učenike u Beč, u razgledanje konzervatorijuma. Profesori će ih slušati, možda baš tada odlučiti kome će ponuditi stipendiju. Stefan je bio prvi na listi. Samo jedan problem — put je koštao više nego što je njegova majka mogla zaraditi za godinu dana.
Kad je Milan čuo dečakov plač, srce mu se skupilo. Vidio ga je kako sjedi kao slomljena grančica, dok njegova majka bespomoćno stoji pored njega. “Ako ne odem sad,” govorio je kroz suze, “sve je gotovo.”
- Te riječi pogodile su Milana jače nego što je ikad priznao. Jer on je tačno znao kako izgleda život kad ti jedna propuštena prilika odreže krila. I zato se vratio u svoju trošnu kuću i pogledao jedinu stvar koja je imala vrijednost — harmoniku. Preko nje pređe rukom kao da miluje starog prijatelja. Znajući da će je prodajom izgubiti dio sebe, ipak je odlučio da Stefanova budućnost vrijedi više od njegove prošlosti.
Obukao je svoje svečano, jedino odijelo i otišao u grad. Prodao harmoniku kolekcionaru, dobio novac i vratio se kući s praznim rukama, ali teškim srcem. Novac je predao Stefanovoj majci, izmišljajući priču o staroj ušteđevini. Nije želio da iko zna šta je žrtvovao.
Stefan je otišao u Beč, a Milan je ostao u selu. Trem je svake večeri bio tih kao groblje, jer rukama koje su navikle na muziku nije ostalo ništa da dotaknu.
Godine su prolazile. Milan je ostario, ostao skoro nepokretan, ali nikada nije rekao ni jednu ružnu riječ o Stefani — ni onda kada je postalo jasno da se mladić neće vratiti. Govorio bi samo: “Neka leti. Muzika ga je odnijela tamo gdje pripada.”
A onda, jednog vrelog dana, selo je ostalo zapanjeno. U prašinu su ušli ogromni crni autobusi, kamioni s opremom i ljudi u frakovima. Nošenje instrumenata, komešanje, šapat — sve je ličilo na dolazak neke velike svjetske trupe.
Stali su tačno pred Milanovu kuću. Dok je deda bunovno gledao kroz poluodškrinuta vrata, iz automobila je izašao čovjek u skupom odijelu i sa dirigentskom palicom. Čim je ugledao starca na tremu, prestao je biti važan dirigent i postao samo — Stefan.
Preskočio je ogradu, pao pred dedine noge i uhvatio ga za ruke. “Došao sam da ti se odužim,” rekao je kroz suze.
Tada je orkestar zauzeo položaj u dvorištu, među kokoškama i starim kantama. Dirigent je podigao ruku, a kroz selo se prolila melodija koju je Milan nekada svirao svaku večer. Ona ista koju je prodao da bi drugome dao šansu.
- Bila je to muzika toliko snažna da je mijenjala vazduh. Ljudi su izlazili pred kuće, slušali s rukama na grudima, a Milan je sjedio kao čovjek koji je našao dio sebe za koji je mislio da je izgubljen.
Kad je posljednja nota utihnula, Stefan je otvorio crnu kutiju. U njoj je ležala harmonika — stara, ali sada obnovljena, sjajna kao da je tek napravljena, sa ugraviranim natpisom:
„Čovjeku koji mi je dao muziku.“
Deda Milan je prislonio instrument uz lice, kao da želi da mu srce kuca bliže. “Mislio sam da je moj život završio kada sam ostao bez nje,” šapnuo je.
“A zapravo je tek tada počeo,” odgovorio je Stefan. “Sve što sam postao — ponio sam iz tvog dvorišta.”
I tako je čovjek koji je svoj život proveo u tišini dobio najglasnije hvala — hvala koje se nije izgovorilo riječima, nego muzikom koja mu je vraćena na kućni prag, kao dokaz da dobrota nikada ne propada, samo čeka svoj trenutak da se vrati
