U današnjem članku vam pišemo na temu neobičnih susreta koji promijene ljudske živote. Ponekad se najtoplije priče rađaju iz najhladnijih okolnosti, a običan susret može postati ono što nekome vrati vjeru u dobro.
Ana je cijelo djetinjstvo provela u domu za nezbrinutu djecu, mjestu gdje je život bio sve osim lagan. Hrana je često bila skromna, odjeća iznošena, a toplina i pažnja rijetki kao sunčan dan usred zime. Ipak, nosila je u sebi neobjašnjivu blagost i spremnost da podijeli makar i ono malo što je imala.
Na putu do škole svakodnevno je prolazila kroz gradski park, a na jednoj oguljenoj, staroj klupi uvijek je sjedio isti čovjek – čovjek koga su svi zvali čika Toša. Bio je tih, zapušten, neprimjetan, a opet dovoljno upečatljiv da ga je Ana primijetila onako kako drugi nisu.
Toša je bio stariji muškarac, uvijek zamotan u isti prljavi kaput, sa dugom prosijedom bradom i pogledom koji je govorio umjesto njega. Bio je nem i ljudi su ga izbjegavali kao da je nevidljiva sjenka koja nikome ne pripada. Majke su povlačile djecu kad bi ga vidjele, a poneki nestaško bacio bi kamenčić prema njemu iz puke zlobe. Ali Ana, iako dijete bez ičije podrške, vidjela je u njemu biće koje zaslužuje poštovanje.
- Od svoje desete godine činila je isto. Užinu koju bi dobila – komad kifle ili jabuku – podijelila bi na dva jednaka dijela. Svakog dana bi sjela kraj njega, pozdravila ga vedrim glasom i pružila mu pola svog obroka. On bi je pogledao blagim, mutnim očima i primio njen dar drhtavim rukama. Nikada joj nije progovorio ni riječ, ali ona je osjećala zahvalnost koja je živjela negdje duboko u njegovom tihom prisustvu. Dok bi on jeo svoj dio kifle, Ana bi mu prepričavala školske dogodovštine, svoje snove i strahove, sve ono što nije imala kome drugome povjeriti. I tako je vrijeme teklo – po suncu, kiši, mrazu – punih osam godina.
A onda je stigao dan koji je promijenio sve: njen 18. rođendan. Umjesto radosti, taj datum je u sistemu socijalne zaštite značio kraj zaštite i početak borbe koju je trebalo voditi sama. Izbačena na ulicu s plastičnom kesom i par komada odjeće, osjećala je težinu svijeta na svojim ramenima. Osjećaj napuštenosti progutao ju je potpuno. Nije imala plan, ni dom, ni osobu kojoj bi se obratila. U očaju je krenula prema jedinom mjestu gdje se ikada osjećala sigurno – klupi u parku.
Kada je stigla, klupa je bila prazna. Po prvi put, čika Toša nije bio tu. To je slomilo ono malo snage koju je još imala i suze su krenule same. Izgovorila je kroz jecaje kako sada zaista nema nikoga. I baš tada, kad je pomislila da je ostao i posljednji trag sigurnosti, osjetila je nečiju ruku na ramenu.
Iza nje nije stajao policajac niti neko ko želi da je otjera. Stajao je uredno odjeven stariji gospodin, sa šeširom u ruci i limuzinom parkiranom iza njega. Ana se uplašila, ali onda je pogledala njegove oči – one iste, blage, vodene oči. Prepoznala ih je odmah. Ispred nje je stajao čovjek koga je godinama hranila, ali ne više u iznošenom kaputu. Bio je to čika Toša, ali u sasvim drugom obliku.
- Lagano joj je čestitao rođendan i prvi put izgovorio riječi koje je čekala godinama. Objasnio joj je da nije bio nijem, već slomljen tugom. Prije mnogo godina izgubio je kćerku i unuku u nesreći i tada je napustio život koji je dotad imao. Prestao je govoriti, napustio posao, bogatstvo i povukao se na ulice. Mrak ga je progutao – sve dok jedna djevojčica nije počela dijeliti sa njim ono malo što je imala.
Rekao je Ani da ga je njena dobrota postepeno vratila iz beznađa, da ga je naučila da u ljudima još postoji dobro. Dok je pričao, predao joj je fasciklu i mali privezak sa ključevima. U fascikli je bio ugovor o stipendiji, a ključevi su bili od stana namještenog samo za nju. Htio je da joj pruži sve što joj je život do tada uskraćivao – sigurnost, dom i priliku da se obrazuje bez straha.
Ana je bila preplavljena emocijama, nesigurna da li smije prihvatiti tako veliko dobro. Ali on je čvrsto rekao da je ona njegov jedini razlog zbog kojeg je ponovo naučio živjeti, jedina osoba koju može nazvati porodicom. Zamolio ju je da mu dozvoli da bude njen deda, jer je ona već godinama bila njegova unuka u srcu.
Zagrlila ga je sa takvom snagom da su im se životi u tom trenutku prepleli zauvijek. Suze koje su joj tekle više nisu bile suze straha, već olakšanja i pripadnosti. Tog dana nije otišla u prihvatilište – otišla je kući, po prvi put u životu.
A čika Toša? On se vratio svom poslu, ponovo obukao odelo i postao najveći donator doma iz kojeg je Ana došla. Ali bez obzira na sve obaveze, svakog dana u 10 sati dolazio je na istu onu klupu, da zajedno sa Anom popije kafu. Na mjestu gdje je jedna kifla podijeljena na pola pokrenula priču koja će trajati cijeli život
