Doktori Aleksandar Stojanović i Vanja Milošević u gostovanju na televiziji Kurir izrazili su zabrinutost decenijskom nepravdom oko tragične smrti Anastasije Trajković. Roditelji srbijanske liječnike smatraju odgovornima za pogrešnu dijagnozu, o čemu su strastveno razgovarali.
Bitno je ovom pitanju pristupiti s oprezom, jer je mučno čuti priču roditelja o gubitku djeteta, što je za svakoga pogubno iskustvo. Koliko sam shvatio, ovo je prvi put da saznam za ovaj konkretan slučaj. Čini se da je došlo do početne pogrešne dijagnoze, pripisane doktoru Doma zdravlja koji je potom pacijenta uputio na kliniku u KC Niš. Dok ne sumnjam u prisustvo nekvalitetnih lekara u Nišu ili Vranju, čini se da su u ovakvim slučajevima Institut za majku i dete i bolnica Tiršov, bez namere da ih preterano hvalim, dve najuglednije institucije. Stojanović predlaže provođenje mjera za sprječavanje ponavljanja ovakvih incidenata.
Tijekom svoje karijere dosljedno sam se zalagao za sudjelovanje jednog, dva, tri liječnika, pa čak i konzilija, u donošenju važnih medicinskih odluka. U ovom konkretnom slučaju napravljena je pogreška što nije tražena konzultacija. Dijagnoza je postavljena previše ležerno, što je rezultiralo odgodom liječenja. Ključni aspekt ovdje je brzo utvrditi prirodu problema. Ne želim upirati prstom niti bilo koga optuživati za nemar, jer smatram da je ovo bio propust. Kao liječnici, stalno smo suočeni s izazovom da nismo nepogrešivi, a ponekad se najjednostavniji slučajevi pokažu najsloženijima. U zdravstvu nikada ne postoji konačna dijagnoza koja se može potvrditi s apsolutnom sigurnošću. Uvijek će postojati mali rizik, a sada je najvažnije izbjeći pripisivanje krivnje.
Otkriće priznanja Anastasijina oca zateklo je Miloševića nespremnog, jer prethodno nije bio svjestan njezine situacije.
Moje dugogodišnje uvjerenje je da bi trebao postojati jedan liječnik, tim od dva ili tri liječnika ili vijeće uključeno u donošenje medicinskih odluka. U ovom konkretnom slučaju napravljena je pogreška što nije tražena konzultacija. Dijagnoza je postavljena bez dužnog razmatranja, što je dovelo do odgode liječenja. Ključni aspekt ovdje je brzo odrediti prirodu stanja. Ne želim nikoga kriviti, jer ne vidim nemara u pruženom tretmanu. Nego, vidim propust. Kao liječnici, uvijek se suočavamo s izazovom pogrešivosti, pri čemu se i najjednostavniji slučajevi mogu pokazati najsloženijima. U području zdravstva nikada ne postoji dijagnoza koja se može sa apsolutnom sigurnošću potvrditi. Uvijek će postojati manji rizik, a sada bi najgori postupak bio pripisati krivnju.
Neočekivano otkriće priznanja Anastasijina oca jako je uznemirilo Miloševića, koji nije bio svjestan njezine situacije.
U području točne dijagnoze, čak i uz naše ogromno znanje, postoje trenuci kada neizvjesnost ili skriveni čimbenici mogu omesti naše povjerenje. Obeshrabrujuće je oslanjati se na vanjske izvore ili institucije kada u vlastitoj zemlji imamo stručnost i sposobnosti za postavljanje precizne histopatološke dijagnoze. Imamo izuzetne patologe i vješte kirurge, zato me boli vidjeti slučajeve koje rješavaju liječnici iz drugih zemalja. Nije riječ o taštini, već o vjeri u obilje kvalificiranih liječnika u našem narodu. Dobro postavljena dijagnoza već je značajan korak prema pronalasku lijeka, a žalosno je što ovi roditelji sada moraju tugovati zbog zakašnjelog postavljanja takve dijagnoze. Zašto je bilo potrebno da lijek traže u drugoj zemlji? Nažalost, ni uz taj trud neće vratiti malenu Anastasiju.
