– Ono što je itekako popularno u posljednjih par godina na području Srbije, jeste sklapanje brakova sa Albankama. Čak postoje i cjenovnici, a neka od tih iskustava, zanju da budu i više nego negativna. Neki čak i od mladoženja izgube novac, pa ostanu i bez žene, a i bez par hiljada eura.
Kroz dulje vrijeme neumorno je tražio prikladnu ženu za vjenčanje, ali su se njegovi napori pokazali uzaludnim. Ispostavilo se da nijedna žena u Srbiji nije zadovoljila njegove standarde ili su možda naše žene imale prevelika očekivanja. Zbog toga je donio odluku o braku s jednom Albankom, vjerujući da će mu ta zajednica donijeti sreću za kojom je tragao. No, zadatak nije nimalo jednostavan, a Marko Milunović, porijeklom iz sela Drežnik kod Užica, morao je ispuniti specifične zahtjeve. Da bi stekao Albanku, mladić mora kupiti zlatni lanac, prsten i odijelo. Marko je otkrio razloge iza ovih preduvjeta. Tijekom višestrukih posjeta Skadru promatrao sam razne djevojke, ali nijedna me nije zainteresirala.
- Među njima se pojavila znatiželja, koja ih je navela da se raspitaju o tipu žene koju tražim. Nisam želio ležernu vezu, već doživotnu obvezu. Unatoč tome što sam tada imao 46 godina, prevoditelj na albanski je moju dob greškom prenio kao 36. Srećom, moj mladenački izgled omogućio je lako prihvaćanje ove dezinformacije. Srećom, uspio je izbjeći skupu grešku koja je mogla imati teške posljedice. Tek kad smo tri mjeseca živjeli zajedno, Manjola je, vidjevši moju putovnicu, otkrila da sam zapravo rođen 1966., a ne 1976.
Odmah je nazvala majku i uzviknula: “Majko, on ima 46 godina! Mogao bi mi biti otac!” Marko prepričava ovu zabavnu anegdotu dok razmišlja o ranim danima svoje veze s jednom Albankom. Manjola je, kaže Užičanin, vrlo brzo preskočio početnu zabrinutost, jer godine postaju beznačajne kada se netko uspješno prilagodi. U roku od samo tri mjeseca naučila je srpski, neprimjetno se integrirala u zajednicu i uspostavila snažne veze sa mještanima, ostavljajući Užičanina potpuno zadovoljnim. Prema Markovim riječima, digla se prava bura kada se pročulo da je oženio Albanku. Ljudi nisu mogli a da ne brbljaju o tome, preispitujući njegov izbor. Ipak, trač je na kraju utihnuo. U ruralnim područjima stanovništvo je uglavnom starije, a neoženjeni muškarci teško pronalaze partnericu koja je voljna nastaniti se na selu.
Odluka o braku s Albankom posebno je izazovna zbog zabrinutosti oko nacionalnosti i financijskih aranžmana uključenih u pronalaženje odgovarajućeg partnera. U njihovom restoranu, Albanci inzistiraju da budu domaćini vjenčanja tijekom njihove treće svadbene ceremonije. Za razliku od srpskih svadbi, nema tradicionalnih kola i trubača. Osim toga, mladoženja je odgovoran za kupnju vjenčanice. Prema Markovim riječima, kada se više puta dolazi u Albaniju, uobičajeno je da se osoba upozna pri prvom posjetu. Ako postoji obostrana naklonost, mogu se napraviti planovi za sljedeći susret. Prilikom drugog posjeta uobičajeno je otići kod osobe doma na kavu.
- Prema albanskoj tradiciji, predviđeno je da se ispod šalice ostavi 50 eura koje preuzima majka buduće supruge. Nakon toga možete istraživati grad s osobom, njenom majkom i prevoditeljem. Također je uobičajeno kupiti odijelo, zlatni lanac i prsten za mladića. Nakon toga se možete vratiti kući na ručak prije polaska. Prema Marku, Albanke imaju sličnu bit kao Srpkinje; dijele istu sposobnost ljubavi. Govoreći o ideji da je brak s Albankama skup, Marko tvrdi da i naše žene mogu biti “skupe”, naglašavajući da su Albanke skromnije. Ono što im je važno je pronaći dobrodušnog muškarca koji se dobro odnosi prema svojoj ženi, jer mrze nevjeru. Nakon što odu, rijetko se vraćaju, utjelovljujući nepokolebljivu prirodu. S velikim oprezom pristupaju ulasku u nečiji dom, shvaćajući da je razvod za njih sramotan događaj.
Prije našeg bračnog dogovora, brat Manjola posjetio je moju rezidenciju kako bi procijenio njegovu prikladnost. Materijalna imovina za njih nema nikakav značaj; iako nemamo auto, oslanjamo se na javni prijevoz, što njoj nimalo ne smeta. Čak i da joj kupim patike od samo 1.000 dinara, ne bi se ljutila, tvrdi Marko. Ako se uloži dovoljno truda, moguće je pronaći načine za smanjenje troškova i snalaženje po vlastitoj tarifi. Cijena varira od 3 do 5000 eura, a vaš uspjeh u konačnici ovisi o vašem vlastitom trudu. Neki su pojedinci spremni platiti pretjerane iznose, izjavljujući “nađi mi ženu, trošak nije briga”, dok uživaju u luksuzu kao što su otmjeni automobili i raskošne kuće.
Međutim, važno je napomenuti da te značajne svote novca ne idu izravno obiteljima žena, kako se obično vjeruje. Umjesto toga, plaćaju se posrednicima koji vam olakšavaju proces pronalaska odgovarajućeg supružnika. Nakon što je saznao vijest, Marko se našao zatrpan zahtjevima za sklapanje brakova između muškaraca i Albanki. Zbog toga su mnogi pomislili da je zadatak jednostavan i da ga može svatko obaviti, no Marko ih odlučno uvjerava da je stvarnost sasvim suprotna.
Problem oko albanskih žena leži u zabludi da su lako dostupne za brak. To dovodi do toga da mi se obraćaju muškarci stariji od 60 godina, tražeći pomoć u pronalaženju družice koja bi ublažila njihovu samoću. Marko zaključuje da čak i pojedinci s raznim udvaračima teško pronalaze odgovarajućeg partnera za umirovljenike.
