Unatoč svojih 68 godina, Mira nikada nije postigla financijsku neovisnost koja bi joj omogućila unajmljivanje stana i odlazak iz kuće bivšeg supruga. Mučila se u obližnjoj trgovini, a ušteđevinu je trošila na školovanje djece u gradu. Izgubivši roditelje u ranoj dobi, nije joj preostalo ništa drugo nego prihvatiti ponudu da živi u dijelu kuće koji je nekoć dijelila s vlastitim mužem, a kasnije s još nekim. “Čovjek se na sve navikne”, govorila bi mireći se sa sudbinom.
Unatoč određenoj ušteđevini, nesretna je istina bila da Mira nije imala dovoljno novca da postigne potpunu financijsku neovisnost. Njezinu obiteljsku situaciju dodatno je zakomplicirao gubitak roditelja u mladosti. Mira je teška srca prihvatila ponudu da ostane u dijelu kuće koji je prije dijelila sa suprugom i još jednim muškarcem. “Obojica smo bili u ranim pedesetima, a i on je radio u nabavi. Ponekad bi s njim išao i poslovođa. Popili bi kavu tu, kavu ondje, pa onda nastane frka. U početku nisam ni primijetio .. Radio sam petkom, praznicima i popodnevnim smjenama, pa nisam ni pomislio da će se tako šuljati uokolo“, prisjeća se i sada potištenim tonom. Mjesto je malo, a svi sve znaju. U konačnici, to i sam priznaje. Žena je ispričala svoju priču, navodeći da se nije imala na koga osloniti jer su joj djeca bila na fakultetu i nije imala izvora prihoda.
Priznala je da bi supruga pomilovala da je molio za oprost, ali nije. Umjesto toga, ponudio joj je mali dio svoje kuće dok je on stanovao na katu s novom partnericom. Imala je mjesečnu plaću od 3400 kuna, što je jedva bilo dovoljno za njezine potrebe, a kamoli za troškove njezine djece. S obzirom na oskudnost radnih mjesta tijekom ekonomske krize, nije si mogla priuštiti da bude izbirljiva i morala je prihvatiti mjesto u srednjoj školi. Njezina je ušteđevina brzo potrošena dok se borila za uzdržavanje svoje djece. Najveća radost je u posebnom ulazu.
Gospođa Mira nam se povjerila da je sve potrebne stvari premjestila u poseban dio kuće. Objasnila je da nema razloga osjećati se krivom što je ostala budući da je kuća njezina supruga naslijeđena od njegove bake. Uzela je dio namještaja koji je kupila i smjestila se. U početku joj se to činilo nezamislivo, no s vremenom se navikla na životnu situaciju. Čekala je i da joj stigne mirovina koja sada iznosi tek 400 eura. Izrazila je zahvalnost što ima vlastiti ulaz, koji joj je omogućio prijeko potreban mir i omogućio joj da izbjegne kontakt sa svojim suprugom i njegovom obitelji. Iako se po potrebi opraštaju, gospođa Mira sada se može nasmijati toj situaciji.
