– Mi se danas malo bavimo sa odgojem djece u današnje vrijeme. Jako je teško biti roditelj, i imati kontrolu nad djecom koja danas imaju sve na dohvat ruke. Samim time, i puno su slobodnija, i samim time puno je teže da ih se kontroliše.
dr. Ranko Rajović, liječnik i neuroendokrinolog, vizionar je osnivanja Centra Nikola Tesla. U ovom centru nalazi se odjel posvećen njegovanju potencijala mladih talenata i služi kao rodno mjesto inovativnog NTC sustava kreativnog učenja. Prema dr. Rajoviću, za svoj bijes i pravo krivi su roditelji koji su djeci udovoljavali i pružali im sve što požele. On identificira pretjeranu zaštitu kao primarnu pogrešku koju čine ti roditelji.
- U razgovoru za Radiosarajevo.ba, dr. Rajović, renomirani stručnjak za razvoj inteligencije u ranom djetinjstvu, istaknuo je koliko je važno da roditelji balansiraju između zaštite i prezaštićenosti kada su u pitanju njihova djeca, jer je to izraz njihove najveće ljubavi. Autorica ističe važnost toga da roditelji omoguće normalan razvoj svoje djece, upozoravajući pritom da se ne podlegne pretjeranoj zaštiti potaknutoj tjeskobom.
Rast djeteta zahtijeva izlaganje različitim elementima kao što su kiša, vjetar i sunčeva svjetlost, kao i povremeni pad koji rezultira ogrebotinama na laktovima i koljenima. Ipak, postoje roditelji koji sprječavaju svoje dijete da doživi te prirodne pojave. Upravo to pretjerano čuvanje koči napredak i razvoj djeteta.
Jednu stvar koju naglašava jest da roditelji ne uspijevaju u potpunosti osloboditi biološki potencijal svoje djece.
Biljke bez živčanih stanica klasificiraju se kao organizmi koji se ne kreću. Nasuprot tome, ljudska bića su stvorena za kretanje i posjeduju najsloženiji živčani sustav. Uspravno hodanje i pokretljivost temeljne su karakteristike naše vrste. Kroz kretanje se mozak razvija. Fiziologija nas obavještava da mozak svoj najznačajniji rast doživljava tijekom određenih razdoblja, uključujući drugu, treću, petu, sedmu i dvanaestu godinu života. Tu se postavlja pitanje koja je primarna zadaća djeteta. Kroz kretanje, čak i ako rezultira padovima i ozljedama, dijete se uči zaštititi kada se spotakne. Nažalost, sada postoje čudne situacije u vrtićima i školama u kojima djeca padaju ukočeno, bez prethodnog treninga mozga da na odgovarajući način reagiraju.
Dr. Rajović daje uvjerljivu ilustraciju spominjući korištenje dječjeg povodca. Prema njegovoj procjeni, ovaj alat služi svrsi posebno u scenarijima u kojima trebamo regulirati mobilnost djeteta u neposrednoj blizini prometnih ulica i prepunih područja, ali nije neophodan u okruženju parkova.
- Jeste li ikada svjedočili kako roditelji koriste povodac za vođenje svoje djece, slično kao što bi vodili psa? Često ispitujem vlastite roditelje, pitajući ih kakve dobrobiti vide u ovoj praksi. Objašnjavaju da kada je dijete vođeno povodcem manje je sklono padu, razvija neustrašivost pada i brže hoda. Za djecu je ključno da nauče padati u ranoj dobi jer to postavlja temelje za njihov fizički razvoj. Skakanje i svladavanje prepreka prirodan je dio djetetova odrastanja, osobito kada to ima priliku činiti na površinama poput pijeska, lišća, sijena ili plitke vode. Kroz te pokrete uključeni su svi njihovi mišići, njihov mozak ima kontrolu, stvaraju se nove neuronske veze i sinapse koje u konačnici utječu na njihovu inteligenciju u budućnosti. Ako djetetu onemogućimo bavljenje ovim aktivnostima, ono može skakati po kući, što može predstavljati potencijalnu opasnost. Nije uloga roditelja spriječiti dijete da skoči, već osigurati njegovu sigurnost dok to čini.
Prema liječniku, postoji fina ravnoteža između zaštite i pretjerane zaštite, naglašavajući važnost održavanja ove delikatne ravnoteže.
Ne može se precijeniti važnost obrazovanja roditelja. Čak i danas postoji podjela u mišljenjima kada je riječ o važnosti genetike naspram okoliša u oblikovanju inteligencije. Razmotrimo scenarij u kojem visoko inteligentni roditelji imaju sina koji je pet godina izoliran u sobi bez komunikacije. Hoće li to dijete naslijediti 50 ili 30 posto inteligencije svojih roditelja? Ne, mentalna sposobnost djeteta bit će ozbiljno narušena. To pokazuje golemu važnost okoliša. Međutim, također moramo priznati da genetika igra presudnu ulogu, koja predstavlja 100 posto nečijeg potencijala. Ipak, ostvarenje tog potencijala ovisi o okruženju u kojem se razvija.
Kada se suoči s problemom, dijete koje nema alternativnih rješenja može pribjeći plakanju ili ispoljavanju izljeva bijesa. Tipično, ovakva ponašanja pokazuju prepuštena djeca koja posjeduju snažnu želju za trenutnim zadovoljstvom. U takvim je situacijama ključno uspostaviti granice. Pozabavimo se glavnim problemom koji danas muči naše društvo – rasprostranjenošću videoigara. Bezbrojna djeca provode sate zalijepljena za svoje ekrane, zadubljena u igru. Ono što se događa je da ta djeca budu nagrađena valom endorfina za svaku razinu koju osvoje, nakon čega slijedi oslobađanje dopamina. Gotovo kao da se drogiraju.
Posljedično, kada se odmaknu od virtualnog svijeta, teško im je uključiti se u aktivnosti poput čitanja ili učenja. Njihovi mozgovi su se navikli na frekvenciju koja nam biološki nije prirodna. Kao rezultat toga, ta se djeca teško snalaze u stvarnom svijetu. Socijalizacija postaje izazov, njihova razina tolerancije pada i javljaju se problemi, uključujući nekontrolirane ispade bijesa. Ključno je uspostaviti granice i postaviti granice, jer je uvijek bolje spriječiti nego liječiti.
Dr. Rajović ističe da bi cilj obrazovanja trebao biti usmjeren na poticanje funkcionalnog znanja i kreativnosti, što je cilj koji prakse učenja i obrazovanja u bivšoj Jugoslaviji nisu zadovoljavale.
Doktorica Rajović zaključila je da u granicama bivše Jugoslavije postoji veliki broj djece s poteškoćama u razvoju, zbog čega su učitelji ostali zbunjeni situacijom. Te poteškoće obuhvaćaju niz izazova, uključujući poremećaje govora, disleksiju, disgrafiju i diskalkuliju. Sada je odgovornost obrazovnih ustanova i vlade da riješe ovo pitanje.
