U nastavku našeg današnjega članka, malo se dotičemo i teme domaće estrade, te nekih događaja koji su se desile u posljednje vrijeme…..
Nakon dvanaest godina ispunjenih očinstvom, posvećenošću i ljubavlju, Drago je saznao istinu koja mu je slomila dušu. Dijete koje je podizao s uvjerenjem da je njegovo, zapravo nije bilo krvno povezano s njim. Bio je to plod tajne veze između njegove supruge i – još bolnije – njegovog rođenog brata.
Drago je živio tiho i skromno, ali s punim srcem. Radio je kao zanatlija, bio poznat po preciznosti i poštenju. Svaki slobodan trenutak posvećivao je porodici. Supruga Marija i sin Luka bili su mu centar svijeta, njegovo sve. Njihovu ljubav su mnogi smatrali čvrstom, gotovo filmskom. Upoznali su se još u srednjoj školi – on povučen, ozbiljan i vrijedan, ona vedra, puna života. Vjenčali su se ubrzo nakon mature. Iako su dugo pokušavali dobiti dijete, borba je okrunjena dolaskom Luke – zdravog, razigranog dječaka koji je donio svjetlo u njihove živote.
Drago je bio otac u punom smislu te riječi. Znao je sve o Lukinom životu – prijateljima, školskim problemima, hobijima. Bio je prisutan, strpljiv, brižan. Mnogi su govorili da Luka liči na njega – po hodu, osmijehu, čak i tvrdoglavosti. Ipak, u rijetkim trenucima tišine, znao se zapitati zašto Luka fizički ne liči ni na jednog člana njegove porodice.
Sve se počelo mijenjati jednog ljetnog dana, na porodičnoj proslavi. U atmosferi opuštenosti, začinjenoj alkoholom, izbio je sukob između Marije i Dragovog brata Zorana. Iako je bilo poznato da među njima postoji neka tenzija, niko nije znao pravi razlog. Tada je Zoran, povišenim glasom, rekao rečenicu koja je sve promijenila:
“Ti znaš jako dobro čije dijete odgajaš!”
U prostoriji je zavladala tišina. Marija se pokušala nasmijati i odbaciti to kao besmislicu.
– “Pijan je, ne zna šta govori”, rekla je. Ali sumnja je već bila posađena duboko u Dragovo srce.
Sljedećih dana Drago nije imao mira. Počeo je preispitivati sve – riječi, poglede, trenutke koji su dotad djelovali bezazleno. Onda je donio odluku – test očinstva. Potajno je prikupio uzorke i predao ih laboratoriji. Čekanje rezultata bilo je iscrpljujuće, gotovo nepodnošljivo. A kad je otvorio kovertu, dočekao ga je šok – nije bio biološki otac.
Srce mu je snažno tuklo, osjećao je da se tlo ruši pod njegovim nogama. Pod izgovorom rutinskih zdravstvenih provjera, uspio je dobiti i Zoranov DNK, što je potvrdilo najgore: njegov brat bio je Lukin pravi otac.
Suočavanje s istinom bilo je bolno. Marija, suočena s dokazima, priznala je da je imala jednokratni odnos sa Zoranom dok su ona i Drago bili “na pauzi” – za koju Drago nikada nije znao. Trudnoću je pripisala njemu, želeći da sačuva brak. Zoran nije negirao, ali je odbio preuzeti odgovornost. Nije želio imati ikakve veze s djetetom.
Slomljen, izdao i ponižen, Drago je izbacio Mariju iz kuće i prekinuo svaki kontakt sa Zoranom. No Luku nije mogao ostaviti. I dalje ga je vodio na treninge, pomagao mu s domaćim zadacima, bdio nad njim kad bi bio bolestan. Jer, bez obzira na krv, Luka je bio njegov sin.
Kad je Luka saznao istinu, zbunjen i povrijeđen, prišao je Dragom i rekao:
“Tata, ti si jedini tata kojeg ja poznajem i kojeg ću ikada imati.”
Drago danas živi povučenije, izbjegava razgovore o prošlosti. Ne traži osvetu niti pravdu – naučio je da neke rane ne zarasta ni vrijeme, ni istina. No u rijetkom razgovoru za lokalne novine, izustio je rečenicu koja je dirnula sve koji su je pročitali:
“Oni su izgubili mene. Ja nisam izgubio sina – jer ljubav ne nestaje s jednim papirom.”
