Za danas smo vam spremili jednu jako emotivnuz priču, a koja samo pokazuje koliko neka žena može da požrtvovana za svoga supruga. Ona je sa njim ostala do samoga kraja…..
Brojni se pojedinci susreću s teškom situacijom kada se njihovi stariji ili bolesni rođaci počnu oslanjati na vanjsku pomoć – bilo da im se pruži optimalna njega smještajem u ustanovu za njegu ili da se odluče za kućnu njegu, unatoč povezanom umoru i ograničenim resursima. Brojni pojedinci otkrivaju da odabir specijalizirane ustanove njihovim voljenima pruža dostojanstvo i mir u razdobljima kada briga o sebi postaje neizvediva, čime im omogućuje očuvanje energije i emocionalne ravnoteže neophodne za svakodnevni život.
U mladosti sam bila izložena pričama o ogromnoj snazi i nepokolebljivoj predanosti moje tete Duške svojoj obitelji – ona je bila primjer žene koja je svoje voljene davala na prvo mjesto i ostala odlučna usprkos vanjskim osudama. Ipak, kad joj se muž teško razbolio i ostao nepokretan, moja je teta donijela nedvosmislenu odluku da ga ne pošalje; takva joj je ideja bila nepodnošljiva i preuzela je punu odgovornost za pružanje sve potrebne njege. U njezinu se srcu pojavio sukob između ljubavi i osjećaja obveze prema mužu, zajedno s tjeskobom u vezi s percepcijama drugih.
Teta je smatrala da bi povjeravanje njega ustanovi za skrb predstavljalo izdaju čovjeka s kojim je dijelila život; time je preuzela sve obveze vezane uz brigu o nepokretnoj osobi. Unatoč pokušajima njezine obitelji da joj olakša teret i vlastitu iscrpljenost, nije mogla pobjeći od brige “što će ljudi misliti” ako ga odluči smjestiti u dom. Ova strepnja, zajedno s nespremnošću da prihvati bilo kakav oblik pomoći, rezultirala je teškim godinama za nju i ostavila duboke i trajne posljedice na sve nas. Moja teta je odlučila da svog muža ne smjesti u ustanovu za skrb. Nekoliko su se godina susretali s poteškoćama vezanim uz njegovo narušeno zdravlje; međutim, prošla je godina bila izrazito izazovna.
Njegovo je stanje napredovalo do stupnja u kojem je postao potpuno nepokretan, vezan za krevet i oslanjao se na potporu drugih. U početku je vjerovala da se svi izazovi mogu riješiti u utočištu njihovog doma, okruženi intimnošću zajedničkog prostora i udobnošću života koji su zajedno izgradili. No, kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve očitije koliko je situacija postala iscrpljujuća. Osim što su mu često mijenjali pelene tijekom dana, davali mu pasiranu hranu preko slamke i osiguravali da se redovito namješta kako bi spriječio neugodne dekubituse, činilo se da održavaju krhku ravnotežu između suosjećanja i osjećaja preopterećenosti.
Članovi obitelji, poput moje majke, moje tete i nekoliko bliskih rođaka, izmjenjivali su se u svojim dužnostima skrbi, uspješno se noseći s izazovima posla, obiteljskim obavezama i rigoroznim svakodnevnim obavezama povezanima s skrbi. Kako bi se smanjilo radno opterećenje, medicinska sestra je zaposlena da pomaže u izazovnim aspektima njege nekoliko puta tjedno. Ipak, najveći teret bio je na mojoj teti. Promatrala je postupno pogoršanje svog supruga, prepoznajući kako ga je bolest promijenila i potaknula sve veću udaljenost među njima. Pojam doma pokazao se potpuno nepodnošljivim za moju tetu.
Često je izražavala svoje brige, pitajući se: “Što će ljudi misliti ako ga smjestimo tamo, kad on nema nikog drugog?” Ispod ovog naizgled jednostavnog pitanja ležala je bujica njezina unutarnjeg sukoba – tjeskobe u vezi s mogućom osudom i bojazni da bi je drugi mogli shvatiti kao da je napustila čovjeka s kojim je dijelila život. Sama pomisao da bi netko mogao ustvrditi da je svog supruga, svoju nepokolebljivu podršku, poslala u ustanovu za skrb, bila je neodoljiva za nju. Bilo je mučno razmišljati o mogućnosti da je drugi gledaju kao hladnu i nezahvalnu osobu. U posljednjim mjesecima moja se teta, zajedno s nama ostalima, suočila s golemim izazovima koji su testirali našu izdržljivost.
Bilo je večeri kad joj je bilo teško doći do odmora, opterećena iscrpljenošću i tjeskobom, pojačanom dubokim osjećajem krivnje. Shvatila je da je vrijeme njezina supruga ograničeno i da je olakšanje neizbježno za sve uključene. Samo nekoliko dana prije njezine smrti, njezin je ujak prenio poruku koja tjera na razmišljanje: “Duška, ako brineš o meni tijekom moje bolesti, možeš se i ti razboljeti; molim te, nemoj dopustiti da mi zabrinutost natjera suze na oči.” Nakon njegove smrti, osjetila je neobjašnjiv osjećaj olakšanja, koji je proizašao iz razumijevanja da se ni on, ni ona, ni obitelj neće morati suočiti s dodatnom patnjom.
Činilo se da joj je njegova smrt donijela određeni stupanj mira. Ipak, kasnije se razboljela i posvetila ostatak života istraživanju i eksperimentiranju. Unatoč ovim izazovima, ona tvrdi da ne žali i da bi uspjela isti izbor još jednom. Na kraju je nastavila samu sebe uvjeravati da su njezini postupci opravdani. Ipak, duboko u sebi, priznala je da njihove odluke nije oblikovao samo on, već i tihi, neizraženi nadzor društva.
