Radoš Bajić ima uspešnu karijeru sa više od sto značajnih uloga na filmu i televiziji. Dobitnik je mnogih prestižnih nagrada. U braku je sa suprugom Milenom skoro pedeset godina, a najviše je ponosan na svoju decu, ćerku Jelenu i sina Nedeljka, kao i na četvoro unučadi: Sofiju, Lenku, Aleksandra i Filipa.
Rođen je 24. rujna 1953. godine u selu Medveđi kod Trstenika, kao drugo dijete i sin jedinac od roditelja seljaka Miloša Bajića i Vere.Sa nepunih 13 godina, njegova sestra je otišla iz ovog života, ostavivši trajan ožiljak na njegovom srcu.‒ Sjećanja se protežu, odzvanjaju iznad seoskih zabrana i preko livada, ali neminovno zastaju u trenutku kada moja sestra Radmila, upravo 13 godina, napustio ovaj svijet bez grijeha ili krivnje. Podmukla bolest, kojoj tada nije bilo lijeka, a ni danas je neizliječena, odnijela ju je poput anđela blistava lica i sjajnih očiju, priča Radoš sa suzama u očima.
- Kako bih ispunila uvjete za moju početnu fotografiju, moja je majka od jednog seljaka nabavila par cipela koje su bile dvije veličine veće, jer sam ja nedostajala vlastita. Hodanje u njima bio je izazov, ali na sreću, udaljenost je bila kratka. Možda su te posuđene cipele bile prva uloga koju sam morao utjeloviti, samouvjereno i sugestivno, kao da mi uistinu pripadaju i savršeno mi pristaju, prisjeća se poznati glumac i redatelj.
Bajić živo sjeća sliku svoje majke, njezina lica obilježenog suzama i jaukom, uz očev plač. Napominje da je trenutak kada je prvi put uhvaćen na fotografiji s Radmilom nepovratno odredio njegov život. “Moje djetinjstvo karakterizirala je toplina, sklad i red, kao i seoska djeca čiji su životi nastavljeni nakon nedavno završenog rata.
Usred neimaštine, obavila me ljubav i briga mojih roditelja, smatrali su me dragocjenom kapljicom vode na dlanu nakon gubitka njihove kćeri Odgojen sam u maniri srpskih seljaka koji su stoljećima bili prije mene, utemeljeni na skromnosti i pravim kršćanskim načelima, s uvjerenjem da nikoga ne mrzim i ne vrijeđam. Morava, prije svega, radilo se o zaštiti i njegovanju obitelji. To vrijedi i sada, kao i tada, i bit će zauvijek.
„Moja osnovna škola, koja se zvala ‘Maršal Tito’, nalazila se u Medveđi i, kao i bezbroj drugih u Srbiji i Jugoslaviji u to doba, šezdesetih godina prošlog stoljeća imala je više od sedam stotina učenika. Za razliku od toga, danas, usred U mračnom razdoblju propadanja i rascjepkanosti u srpskom selu, broj upisanih se smanjio na jedva dvjestotinjak, akademski sam briljirao, završavajući svaki semestar i svaki razred s izvrsnim rezultatima.
“Uporno sam se klonio opanaka, jer su evocirali uspomene na siromaštvo, simbolizirajući vrijeme obilježeno jeftinoćom i teškoćama kada su cipele bile uobičajena pojava u selu. Čak i po hladnoći, klonio sam se da ih nosim, iako nisam imao drugu obuću osim ‘jadranke’. Značajna odluka mojih roditelja da mi dopuste da napustim naš dom nakon smrti moje kćeri odredit će moju budućnost i tok mog života.
- Krajem kolovoza 1968. godine, jedan problematični seljanin ušao je u autobus na stanici Trstenik, putujući putem. redovnom rutom od Titovog Užica do Skoplja, nosila je šal i putnu torbu iz koje su virile tegle mladog kajmaka i pekmeza od dunja, a pratio ju je blijedokosi dječak s harmonikom preko leđa, koji je žudio da stigne u svijet daleko izvan njega. granicama sela.
Završio je studij na Fakultetu dramskih umjetnosti. Prvo pojavljivanje na ekranu dogodilo se 1975. godine sa serijom “Vražje ljestve”, ali je veliku slavu postigao kroz seriju “Selo gori, a baba se češlja”.Iako je postigao uspjeh u karijeri, najviše se ponosi svojim osobnim životom i obitelji.U braku je s Milankom Bajić od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a zajedno imaju dvoje djece.Zbog ljubavi je žrtvovao holivudsku karijeru.
Istaknuo je kako mu se na početku karijere ukazala prilika da se preseli u Hollywood, što je na kraju odbio jer nisu dopustili da njegova supruga Milena ide s njim. Svakako, postoji više od jednog primjera, ali ja ću spomenuti samo jedan. Godine 1976. kao mladi glumac dobio sam poziv i ugovor od cijenjenog američkog producenta Olivera Ungera za ulogu u filmu Waltera Hilla “Ratnici podzemlja”. Odlučio sam ne ići jer su odbili prihvatiti moj uvjet da Milena putuje sa mnom. Prihvaćanje ponude značilo bi kraj naše ljubavi i zajedničkog života. Nikada se nisam sa žaljenjem osvrnuo unatrag jer sam izabrao život umjesto slave, izjavio je glumac, a prenosi Espreso.
Na njihovu radost duboko je utjecalo otkriće da se supruga Radoša Bajića bori s rakom dojke. U tim izazovnim trenucima, dok se borila i na kraju trijumfirala sa svojom bolešću, Radoš je bio uz Milenu nepokolebljivom podrškom.Kao suprug žene kojoj je dijagnosticiran rak dojke, iskreno želim nadahnuti sve majke, sestre, supruge, kćeri i bake dijeleći im da još ima nade. Moja supruga Milena je, poput Radojke, nastavila ustrajati u seriji. Proveo sam 288 dana uz nju na Institutu za onkologiju u Beogradu, podržavajući je u njenoj mukotrpnoj i bespoštednoj borbi. Iako sam svoj privatni život uvijek smatrala utočištem, odlučila sam javno podijeliti svoje iskustvo za dobrobit svih žena kojima je potrebna podrška. Tada sam prenio medijima kako je moja supruga trijumfirala nad ovom okrutnom bolešću.
