– 26 marta je nestala Danka Ilić a potraga za njom uključivala je cijelu Srbiju. Cijela javnost se digla na noge u potrazi za djevojčicom, koja je imala samo 2 godine u trenutku svoga nestanka. Sada su se po prvi puta oglasili i njeni roditelji nakon njenog nestanka.
Ivana i Miloš, roditelji Danke Ilić, nedavno su se okupili kako bi otvoreno razgovarali o tragičnim događajima 26. ožujka, danu koji im je zauvijek promijenio živote kada su izgubili voljenu kćer i iskreno se priznali Republici.
Temu o kobnom danu nestanka njihove kćerke roditelji Danke Ilić rijetko su poticali. Dankin otac, glasom prigušenim od emocija, prekinuo je tišinu prije nego što se njezina majka javila. U dubini svog bića čvrsto uvjerena da njihovo dijete još uvijek živi, nepokolebljivo je odbijala bilo kakve izraze sućuti. Miloš Ilić u razgovoru za Republiku kaže da su zbog brojnih kleveta upućenih na njihov račun kao roditelja i potrebe da se otkrije potpuna istina o nestanku njihove kćerke Danke, odlučili da se obrate javnosti kada se slučaj riješi.
Ivana i Miloš ispričali su priču o tome kako se njihov nekad veseli život naglo pretvorio u beskrajnu noćnu moru iz koje, kako tvrde, nikada nisu uspjeli pobjeći.
“Naše misli i emocije vrte se oko nas samih i naše čežnje za djetetom. Odsutnost djeteta u našim životima teško nam pada na dušu i srce. Posebno je teško kada se naš sin raspituje za sestru, pitajući je ‘Mama, gdje je Danka?’ i nismo u mogućnosti dati odgovor.” Ivanin izraz lica odražava osjećaj očaja. Na upit da ispričaju detalje Dankinog nestanka i otkriju istinu iza toga, roditelji su otvoreno rekli:
“Ništa nije onako kako se čini”, dodao je tada Miloš: “Unatoč opsežnoj potrazi, Ivana je ostala neuhvatljiva. Oboje se trudimo biti uzorni roditelji, ali… potpuna istina nam još uvijek izmiče. Počinitelji su uhićeni, ali …”.
U razgovoru za Republiku Ivana i Miloš odbijaju primiti sućut okoline, unatoč tome što su u crnoj odjeći od dana kada je policija potvrdila njihove najgore strahove – da je njihovu voljenu Danku udario službeni automobil Dejana Dragijevića i Srđana Jankovića, radnika JKP “Vodovod Bor”. Tragično, umjesto da ponude pomoć, odlučili su utišati njezine vapaje, što je dovelo do njezine prerane smrti. Dok Ivana govori, jedna joj rečenica pobjegne s usana, od čega joj niz kralježnicu prođe drhtaj.
“Ljubazno ih molimo da nam se suzdrže od izražavanja sućuti jer još uvijek gajimo nadu da ćemo ponovno vidjeti našu kćer. Nismo odustali od mogućnosti njezina sigurnog povratka. Važno je pojasniti da svijeće nisu bile upaljene u iščekivanju najgoreg ishoda, već radije kao svjetionici koji će je voditi natrag do nas.”
Ivana prepričava stravičan san koji je iznenada započeo na voljenom mjestu. “Toga dana poveo sam sa sobom Danku i svog sina, u nadi da ću na tom dragom mjestu ponovno proživjeti radosne trenutke svog djetinjstva. Duboko me žalosti što je netko bacio sumnju na mene samo zato što sam želio podijeliti značajan dio svog život sa svojom djecom”, rekla je.
- Kao što je učinila tijekom razgovora s policijom, ponovila je istu izjavu: djevojčica je nestala dok je majka nakratko otišla do svog automobila, koji se nalazio na suprotnoj strani pruge, kako bi uzela bocu vode za svog sina. Prisjećajući se trenutka šoka, izrazila je nevjericu što nije pronašla djecu koju je povjerila na igranje i koja nikada prije nisu pokušala napustiti blizinu.
Prepričavajući događaje, napomenula je da po povratku u prostor gdje su bila djeca Danka nije bilo nigdje. To ju je potaknulo da zabrinuto traži u krugovima, očajnički je dozivajući.
Za vrijeme nestanka njegove kćerke, Miloš je bio zaokupljen poslom, a dao je i objašnjenje o vremenu nastanka Dankinih posljednjih fotografija koje su snimljene neposredno prije njenog nestanka.
Ivana me stalno obavještavala o tome gdje se nalazi i gdje su djeca, davala mi novosti i slala mi slike Danka i Laze. Ovo je podijeljeno isključivo sa mnom. Dok sam radio na montaži opreme u selu Slatina, Ivana me nazvala potresena. Vikala je i plakala na telefon, otkrivajući poražavajuću vijest da je Danka nestala. Bez oklijevanja kolegica i ja odmah smo krenule prema njoj. Uspjela sam stići prije policije, kojoj se Ivana javila čim je shvatila da nam je dijete nestalo.
Dankin otac je po dolasku u Banjsko polje nesumnjivo naišao na njene ubice. Nazivajući ih jednostavno “ljudima”, ispričao je trenutak kada su on i njegov kolega zaustavili automobil ispred dvojice muškaraca i raspitivali se gdje je nestalo dijete. Njihov je odgovor bio jezivo hladan jer su šturo zanijekali bilo kakvu informaciju. Gledajući unatrag, pitao se zašto nije izašao iz vozila da pregleda njihov. Potaknut adrenalinom, produžio je ravno do kuće u potrazi za svojom kćeri. Za minutu-dvije na mjesto događaja stigla je prva policijska patrola i pokazalo se da nešto nije u redu. Kako je stizalo još osoblja za provođenje zakona, gomila se počela okupljati, brzo se povećavši na više od tisuću pojedinaca, ako ne i više. U međuvremenu, njegovi prijatelji pretražuju područje na motociklima, džipovima i po okolnoj šumi u očajničkom pokušaju da lociraju nestalo dijete.
“Primio sam pozive sa svih strana, s temeljitim pretragama provedenim u svakom kutu, uključujući među mojim suborcima, prijateljima, pa čak i marljivim naporima policije. Razmjer njihove odlučnosti bio je doista nevjerojatan.”
Ivana je marljivo pratila energičnog i veselog dječaka koji je neprestano tražio pažnju roditelja, dok je Miloš vodio razgovor o nasilnicima.
Miloš je, čvrsto stisnutih usana, izrazio odbojnost prema susretu s njima i nastavio otkrivati da su vlasti otkrile sudbinu njegove voljene družice.
- “Prema podacima policije, naše dijete tragično su odveli monstrumi. Imali smo priliku razgovarati i sa načelnikom policije u Boru i Beogradu, koji je s nama podijelio detalje incidenta. Kroz korištenje GPRS praćenja , uspjeli su locirati počinitelje i utvrditi njihovo kretanje.Otkriveno je da su se zaustavili na mjestu gdje su oskvrnili toalete prije nego što su nastavili dolje i izveli svoje nezamislive radnje s njima dolje.”
Usred svoje tjeskobe, Miloš kaže da su pojedinci odgovorni za tragičnu nesreću mogli biti smatrani herojima u njegovim očima da su odmah zatražili liječničku pomoć za djevojku koju su udarili svojim vozilom.
“Izuzetno bih im se divio da su se odgovorno ponašali prema djetetu, potražili pomoć liječnika ili došli do susjeda da je identificiraju. Međutim, njihovi postupci, prema priznanju policije, ostavljaju me bez teksta. Izraz ‘čudovište’ nije dovoljan u opisivanju njih samo bi služio kao nagrada za njihova gnusna djela. Oni bi trebali biti zatvoreni do kraja života, a posljedice s kojima se suočavaju u zatvoru su njihova briga. ”
Ivana izražava svoju borbu s najizazovnijim noćima koje se događaju kada njezin sin utone u san, ostavljajući nju i supruga da tuguju svoju kćer. Nezamislivo je da itko doživi takvu bol i patnju. Čini se da je proces ozdravljenja nemoguć. Muke koje trpim počele su istog trenutka kada je Danka nestala iz našeg dvorišta.
