Vjerujemo da niko od vas ne voli ići na groblje ili mezarje, ali ipak sa vremena na bitne datume, mora se otići i odati počast bliskim osobama…
Groblja su postojala od najranijih civilizacija, a praksa pokopa mrtvih postala je važan dio ljudskih kultura i verovanja. Prve grobnice bile su jednostavne rupe u zemlji koje su služile kao mesto za smještaj posmrtnih ostataka. S vremenom, te grobnice su postajale sve složenije, odražavajući verovanja, društvene norme i kulturološke vrednosti određenog društva. Na primer, u starom Egiptu, grobnice su bile monumentalne, poput piramida, jer su Egipćani verovali u život posle smrti i važnost pripreme za zagrobni život. Ove piramide, veličanstvene grobnice, bile su deo složenog religijskog verovanja koje je obuhvatilo pripremu faraona za život nakon smrti. U srednjem veku, groblja su se obično nalazila uz crkve, a hrišćanske tradicije sugerišu da bi groblje trebalo biti sveto mesto, jer su ga doživljavali kao most između sveta živih i sveta mrtvih. Grobovi su tada postajali mesto na kojem su se obavljali vjerski obredi, a sjećanje na preminule imalo je duboko spiritualno značenje.
Filip, sredovječni muškarac, doživeo je dubok šok kada je otišao na groblje u Lyonu kako bi odao počast svojim roditeljima. Ono što je trebalo biti trenutak tišine i sećanja, pretvorilo se u neočekivanu i emotivnu situaciju kada je na mestu gde su bili pokopani njegovi roditelji zatekao samo praznu rupu, ukrašenu plastičnim cvijetom. Filip se s tugom prisjeća da je isprva verovao da je možda pogrešno došao do groba, no ubrzo je shvatio da je nešto mnogo ozbiljnije bilo u pitanju. Taj trenutak šoka duboko ga je potresao, jer je pomislio da je možda izgubio tragove svojih najbližih, no ubrzo je shvatio da je situacija puno ozbiljnija nego što je mogao zamisliti.
Šokantno otkriće – prazna parcela umjesto groba – izazvalo je lavinu emocija. Filip i njegova supruga Martine posetili su groblje Loyas u 5. arondismanu Lyona, smješteno u zimsko jutro, kako bi se prisjetili svojih preminulih roditelja. Nakon šetnje stazama, okruženim brojnim spomenicima, Filip je stao pred parcelu za koju je verovao da je grob njegovih roditelja. Međutim, na tom mestu nije bilo spomenika, već samo plastični cvijet na tlu. Isprva je pomislio da je možda pogrešno skrenuo, no ubrzo je shvatio da je na tom mestu nekada bio grob njegovih roditelja, koji je sada nestao. Njegovo je srce bilo slomljeno, a sumnje i pitanja su se samo nizale.
Filip napominje da nikada nije primio obavijest od gradske uprave o promjenama vezanim za grobove njegovih roditelja. Kaže kako je bio obavešten samo o produženju koncesije za ukop, no čini se da nije bio dovoljno jasno informiran o mogućim posledicama ako se koncesija ne obnovi. Izrazio je šok i duboko razočaranje, pitao se: „Zašto bi se rušio već uređen grob? Pokojnici se ne odbacuju na takav način, bez obavijesti obitelji.“
Nakon što je otkrio praznu parcelu, Filip je saznao da su posmrtni ostaci njegovih roditelja premješteni u kosturnicu na drugom groblju, a spomenici i ostali predmeti sa starog groba odbačeni. Osim što je bio emocionalno pogođen, Filip je osjećao ogromno razočaranje i poniženje jer je osećao da je ponovno izgubio roditelje na način koji nije očekivao. „Redovno smo obilazili mezar“, izjavio je, napominjući da je obitelj uvek pazila da grob ne bude napušten bez nadzora. Za Filipa, gubitak roditelja na ovaj način ponovo je otvorio vrata tugovanja i bola, jer nije mogao verovati da su posmrtni ostaci njegovih voljenih tretirani tako nehajno. „Kao obitelj, nikada nismo odustali od toga da sačuvamo uspomenu na njih“, dodao je.
Gradske vlasti objašnjavaju postupanje prema koncesijama. Prema njihovim tvrdnjama, obavijest o isteku koncesije bila je objavljena još 2006. godine, a pravo na grob prestalo je 2007. godine. Prema zakonima koji reguliraju groblja, obitelji imaju rok od dve godine da obnove pravo na grob, nakon čega grobno mesto postaje slobodno za grad. Filip, međutim, nije reagirao niti platio obnovu koncesije, pa je grad preuzeo to mesto prema važećim pravilima. Gradske vlasti ističu da su poštovale zakonske procedure, ali Filip smatra da je postupak bio nejasno objašnjen i smatra da su trebali poduzeti dodatne korake kako bi obavestili obitelj na jasniji način.
Filipova želja da se očuva sećanje na njegove roditelje postala je još snažnija. On sada nastoji dobiti deo posmrtnih ostataka svojih roditelja kako bi im mogao odati počast na način koji smatra ispravnim. Iako grad smatra da su ispunili zakonske obveze, Filip se ne slaže s načinom na koji su postavljeni uvjeti za obnovu koncesije i smatra da su prava obitelji trebala biti bolje zaštićena. „Bez obzira na zakonske propise, groblje je mesto za razmišljanje o onima koje smo izgubili“, rekao je Filip, pokazujući koliko mu je stalo do sjećanja na roditelje i koliko je emotivno pogođen cijelim događajem. Njegova borba za ostvarivanje prava nad posmrtnim ostatcima traje, a Filip je odlučan u nameri da se izbori za dostojanstveno poštovanje svojih roditelja.
Zaključak ove priče pokazuje koliko je važna jasna komunikacija između gradskih vlasti i obitelji kada su u pitanju ovako osjetljiva pitanja. Iako gradske vlasti poštuju zakonske okvire, Filipa i njegovu obitelj pogodila je činjenica da nisu bili dovoljno informirani o postupku. Gubitak roditelja i ponovno suočavanje s tugom na ovakav način dodatno je opterećen birokratskim nesporazumima, što pokazuje koliko su obitelji ranjive u trenucima tuge i gubitka. Ovaj slučaj ističe koliko je važno poštovati sećanje na preminule na dostojanstven način i pružiti obiteljima potrebne informacije u pravom trenutku, kako bi se izbegle ovakve tragične greške.
