– U nastavku našeg današnjega članka, govorimo o jednoj srpskoj glumici, koja je za svoje karijere imala jako dobre filmske role. Međutim, kada je ušla u godine, sve je krenulo nizbrdo, a pošto se niakda nije udavala, umrla je ostavljena od svih, sama i bez ičije pomoći.
Unatoč značajnoj nagradi koju je dobila za ulogu u “Dobričinom prstenu” 1995. godine, glumica Ljiljana Krstić ostala je od mnogih neprepoznata. Dana 12. travnja 2001. godine svijet je svjedočio smrti glumice koja je, unatoč anonimnosti kod velikog broja pojedinaca, ostavila dubok trag. Osim uloge prvakinje beogradske kazališne scene, prvenstveno igrajući u “Ateljeu 212”, publiku je osvojila i kao Joka u “Đekni”, svekrva u “Petrijinom vijencu” i starica u “Spasitelj” uz Denisa Kvejda i razne druge produkcije. Unatoč njezinoj bogatoj suradnji s renomiranim Ljubom Tadićem, sam je priznao da mu je bilo teško definirati je, ističući njezinu skromnost jer se suzdržavala identificirati se kao glumica.
- Tijekom rijetko viđenog intervjua, rječito je to razjasnila, ostavljajući dubok utjecaj na srca mnogih koji čuju njezine riječi. Na pozornici sam glumica, uživam u pogledu publike. Tamo se odvija moj život, potencijalno postajući predmetom javnih intriga. Prije sam vjerovao da je to dovoljno, da ljudi mogu otkriti sve što žele znati o meni i stvoriti vlastite sudove. Međutim, izvan pozornice nisam glumica. Izvan kazališne sfere, bilo kakvo zanimanje za moj osobni život smatrao sam nepotrebnim. Tijekom svojih dugih putovanja, bilo unutar svoje zemlje ili inozemstva, niti jednom nisam navela svoju glumačku profesiju prilikom ispunjavanja hotelskih upitnika. Umjesto toga dosljedno sam pisao “časnik”. Ne radi se o tome da se ja stidim svoga zvanja ili ga smatram nedostojnim; naprotiv, smatram da biti glumica podrazumijeva nepotrebnu razinu izloženosti.
Ovakav osjećaj Ljiljana je iznijela u intervjuu za Yugopapir. Ljiljana Krstić, naša jedina glumica i jedna od rijetkih u svijetu, u svom raskošnom buketu životnih uloga posjeduje ne samo pet, već izuzetnih petnaest zanosnih cvjetova. Pojednostavljeno rečeno, Ljiljana Krstić nadilazi vlastitu glumačku slavu. Razlog tome je njezina inherentna skromnost, kvaliteta koja je u suprotnosti s tipičnom glumačkom osobom, koja priliči skromnoj odvjetnici iz obitelji intelektualaca. Otac dr. Marko, filozof i pedagog, i majka Desanka, učiteljica, usadili su joj osjećaj poniznosti koji je zaista izniman. Ova knjiga služi kao veličanstvena počast, uzdižući ovu izvanrednu umjetnicu na pijedestal koji s pravom zaslužuje.
„Možda je pravda spora, ali…“, nastavak njene priče znaju ne samo upućeni, već i vrapci – navodi Dušan Mihailović u uvodu Monografije o Ljiljani Krstić. Tijekom suradnje s Ljiljom na filmu “Ugriz” imao sam privilegiju svjedočiti njezinom talentu u poznim godinama. Suprotno uobičajenim pretpostavkama o glumicama, prkosila je očekivanjima. Ljilja nije posjedovala ni taštinu ni napuhan ego. S pouzdanjem mogu tvrditi da je bila izuzetna i izvanredna glumica, a da je ostala skromna u svom stasu.
Takvo mišljenje iznela je Gorica Popović u izjavi za Kurir. Na pozornici sam potpuno izložen pogledima publike, utjelovljujući život lika koji može izazvati interes javnosti. Prije sam vjerovao da je to dovoljno, da ljudi mogu otkriti sve što žele znati o meni i stvoriti vlastite sudove. Međutim, izvan pozornice nisam glumica. Izvan kazališne sfere, vjerovao sam da je svaka znatiželja o meni suvišna. Bilo u domovini ili u inozemstvu, kad god sam ispunjavao hotelske upitnike, nikad nisam naveo “glumica” kao svoje zanimanje. Umjesto toga dosljedno sam pisao “časnik”.
- Nije da se sramim svoje profesije ili je smatram nedostojnom, nego smatram da su glumice izložene nepotrebnoj razini eksponiranja. To je mišljenje iznijela Ljiljana u intervjuu za Yugopapir. Naša jedina glumica, Ljiljana Krstić, posjeduje ne samo pet, već zadivljujućih petnaest zanosnih cvjetova u svojoj veličanstvenoj lepezi životnih uloga. Pojednostavljeno rečeno, Ljiljana Krstić nadilazi vlastiti glumački renome. To se može pripisati njezinoj inherentnoj poniznosti, koja je i pretjerana i nekarakteristična za nekoga u njezinoj profesiji. To je kvaliteta koja joj savršeno pristaje, s obzirom na njezinu nesumnjivu pozadinu odvjetnice iz obitelji intelektualaca.
Otac dr. Marko je filozof i pedagog, a majka Desanka učiteljica. Ova knjiga služi kao lijepa počast, uzdižući ovu iznimnu umjetnicu na pijedestal koji doista zaslužuje. Kako je u uvodu Monografije o Ljiljani Krstić zgodno rekao Dušan Mihailović, „Možda je pravda spora, ali…“, a njen izuzetan talenat i vrapci znaju.
