Prisjetite se priče koja je potresla područje ranije ove godine; sječaš li se toga? Riječ je o pripovijesti Gaje Radmilovića, porijeklom iz Žegara u općini Obrovac. Kao i mnoštvo njegovih susjeda, suboraca i sugrađana, napustio je svoje rodno mjesto u burnom ratu u kolovozu 1995. godine. Gajo je tada imao samo 11 godina. Uprkos njegovoj mladosti, mučan prizor banjalučkog Trga Krajine je uspomena koja mu se trajno urezala u pamćenje.
Tijekom mjeseca kolovoza 1995. godine, mnoge tisuće Srba iz ranije poznate Republike Srpske Krajine očajnički su tražile osnovne potrepštine poput hrane, vode i utočišta. U to je vrijeme jedna obitelj otvorila svoja vrata kako bi ponudila podršku i utočište onima u potrebi, dok su tražili put naprijed.
Grupa pojedinaca koju smo činili ja, moj brat Miloš, sestra Kristina, brat od tetke Bojan, moja majka Milica, tetka Stana i stric Peđa, pokupljeni smo automobilom. Naš vozač nas je odveo do svoje kuće, gdje nas je snabdijevao hranom i pićem da se oporavimo od puta i naših poteškoća. Zimus Gajo je na Trgu Krajine, noseći natpis “Tražim obitelj koja me je udomila tijekom 1995. godine”, izrazio zahvalnost dragim dušama koje su pomogle njemu i njegovoj obitelji, istaknuvši da će njihova dobrota biti urezana u njegov život. sjećanje do kraja života.
U početku se činilo da je zadatak nemoguć. No, dogodilo se čudo kada je Gaju i njegove najmilije kontaktirao altruist s Trga Krajine. Pojavio se muškarac i njegova obitelj koji im je ponudio privremeni smještaj i pomoć u oporavku, dok im je također dao smjernice o sljedećim koracima. Njihov ponovni susret bio je nježan trenutak koji je ostavio neizbrisiv dojam. Kad sam prvi put stigao na Balkan, obuzeli su me strepnja i nelagoda. Bio sam toliko uplašen da sam čak razmišljao o povratku kući. Intenzitet mojih emocija teško je artikulirati; usporediva je s tugom koju sam osjećao kad je moj otac preminuo. Ova je senzacija još dublja jer su nas taj čovjek i njegova obitelj zadužili, dijeli Gajo za kraj svoje misli.
Nakon razgledavanja Manjače, moja majka je izrazila zabrinutost za naš opstanak do Banja Luke, navodeći kao razlog za brigu nedostatak dostupnih pića.
Prema Gajinim riječima, nitko osim njegove supruge nije vjerovao da će uspjeti locirati osobu koja mu je 1995. godine spasila život. Iako je i njegova majka bila skeptična, Gajo je smatrao da mu je imperativ pronaći prijatelja kako bi uzvratiti mu. Gajo se molio za svog prijatelja, ne znajući je li uopće živ. Ta je neizvjesnost bila posebno zastrašujuća, tim više što je Gajo stalno sanjao snove o njemu. Gajo je također napomenuo da još uvijek može osjetiti poseban miris losiona koji je koristio njegov spasitelj.
Posebno je istakao da je Jova za njega više od prijatelja. U njegovim očima Jova ima isti značaj kao očinska figura zbog svojih akcija spašavanja života.
Gajo ističe da je veza koju dijeli s prijateljem Jovanom daleko od obične. Zapravo, nada se da će se taj odnos prenijeti na njegove buduće generacije. Također izražava želju da Jovan živi dug i ispunjen život.
Jovan Vidović je na ovom susretu bio shrvan emocijama nakon 28 godina strpljivog čekanja. Najavio je namjeru odlaska i putovanja u Knin, gdje planira posjetiti Gaju.
