Željka je 1992. godine, u vreme kada je u Vukovaru trajao rat, odlučila da prati svoje srce. Iako je bila Hrvatica, zaljubila se u Gorana, Srbina koji je tada bio rezervista JNA. Sa samo 16 godina, rekla je svojoj porodici da napušta Vukovar i odlazi s njim u Vranje.
Sukob u Hrvatskoj duboko je promijenio moje postojanje. Godine 1992. Goran se našao na ratištu. Putevi su nam se ukrstili u mom selu, gdje smo proveli zajedno tri mjeseca. Kako se bližilo vrijeme da se vrati u Srbiju, prišao mi je s pitanjem: da li bih razmislio da pođem s njim? Tako je počela pripovijest naše ljubavi.Nakon razgovora s obitelji, podlegla je emocijama i počela plakati.Naknadno je pojasnila da je prije donošenja konačne odluke zatražila savjet od svoje sestre i obitelji.
- Kako bih razmislio o svojim mislima, obavijestio sam ga da bi trebao otići i da ću se javiti kad donesem odluku. Tražio sam savjet svoje sestre i roditelja; međutim, odlučili su ne intervenirati, savjetujući me da sam odlučim. Ona je u emisiji Sve za ljubav prije više od deset godina izjavila da za nju Srbi nisu percipirani kao posebna nacija, već kao pojedinci koji su svi suštinski isti.U dobi od šesnaest godina ova je mlada žena donijela ključnu odluku, odlučivši bezrezervno slijediti svoje srce.
Godine 2014. izjavila je: “Odlučila sam pristati na zajednicu jer me moja naklonost prema Goranu natjerala da želim njegovu prisutnost uz sebe zauvijek. Nikada nisam osjetila grižnju savjesti u vezi s našim brakom. Naš odnos ostaje skladan, a naša ljubav za jedno drugi opstaje kao prije 22 godine kad smo se prvi put sreli.Naznačila je da je u početku još uvijek bilo problema oko prihvaćanja, posebice od strane Goranove obitelji. Osim toga, primijetila je da je podjela obiteljske imovine njezina supruga navodno provedena na nepravedan način.
Nailazili smo na poteškoće s njegovom obitelji; međutim, to nije dovelo do našeg razdvajanja. Njegova me obitelj nije dočekala, a nakon vjenčanja živjeli smo kao podstanari u Vranju. Goran i njegov brat u mladosti su doživjeli gubitak majke i nakon toga živjeli s ocem. Otac je iskazao jaču privrženost mlađem sinu, da bi na kraju prepisao svu zemlju na njega. Izdržali su teške životne uvjete.Po povratku u Goranovo selo Crnovce, on i Željka uspjeli su sagraditi skromnu kuću na malom zemljištu. Tijekom tog vremena, primijetila je da njihov životni stil karakterizira više od puke skromnosti.
- – Nakon početka bombardiranja donijeli smo odluku da se vratimo u selo. Iako nismo imali pravo na kuću ili imovinu našeg svekra, sagradili smo skromnu sobu, koja je do danas ostala naše prebivalište. Razmišljali smo o mogućnosti proširenja, no ne uspijevamo jer svu zaradu izdvajamo za djecu i njihovo školovanje, govori ona o njihovoj životnoj situaciji. –
Život na selu je izazovan, a dok nemamo svoje zemlje, mali smo vrt uredili kod susjeda. Naša najveća radost leži u našem zajedništvu; S Goranom nalazim sreću. Roditelji smo petero djece i marljivo se trudimo za njihovu dobrobit. Činjenica da svi živimo u toj jednoj sobi ne smeta nam; navikli smo se skupljati zajedno, primjećuje ona.
Najizazovnije razdoblje u Željkinom životu nastupilo je kada je od sestre primila potresnu vijest o smrti roditelja koje nije vidjela godinama. Protekle 22 godine Goran se ostvario u ulogama supruga, oca i prijatelja, kako je prije 11 godina artikulirala u emisiji “Sve za ljubav”.
Otkrila je da su joj roditelji preminuli prije nekoliko godina.- Mom suprugu je veliki izazov što nam ne može omogućiti povoljniji život; unatoč tome, on čini sve moguće. Djecu smo uspješno usmjerili na pozitivan put, a Goran mi je znatno olakšao teret roditeljske odsutnosti. Pounutrila sam tugu i posvetila se u potpunosti dobrobiti svoje djece i muža, u što Željka čvrsto vjeruje.
- Tijekom tog slučaja, također je artikulirala svoje dvije neispunjene težnje.Doživjela sam ogromnu radost kada me sestra locirala kroz program „Sve za ljubav“. Međutim, najveći emocionalni udarac došao je s otkrićem smrti moje majke 2002. i oca 2007. Otišli su s ovog svijeta, a da ih nisam imao priliku vidjeti.
Vukovar sam posjetio samo jednom, 1997. godine, tada sam posljednji put bio s roditeljima. Goran je često izražavao žaljenje što ne možemo posjetiti moju obitelj, za koju je vjerovao da će mi donijeti potpunu sreću. Imam dvije želje: prvo, želim imati priliku posjetiti svoju obitelj u Vukovaru s cijelom svojom obitelji kad se udam.
Trenutačno je naša komunikacija ograničena na interakcije putem Facebooka moje kćeri na telefonu. Moja druga želja je da moja obitelj ima stabilan i siguran dom. Iako moja djeca nisu posebno zahtjevna, osjećam obvezu da im to omogućim”, zaključuje Željka.
