Priča Igora iz Beograda i njegove supruge Stane iz jednog sela kraj Požarevca izazvala je brojne komentare i rasprave na društvenim mrežama. Njihova ljubavna priča, isprva topla i romantična, ubrzo se pretvorila u povod za dublje promišljanje o vrijednostima, običajima i očekivanjima u savremenim vezama.
Njihova veza trajala je pune četiri godine prije nego što su odlučili da se vjenčaju. Igor opisuje Stanu kao skromnu i tradicionalno vaspitanu djevojku, koja dolazi iz „fine“ porodice. Posebno ga je, kako sam priznaje, iznenadilo to što je bila nevina. Ta činjenica je u njegovim očima imala veliku težinu – doživio ju je kao simbol iskrenosti, poštovanja i posebne povezanosti.
„Nisam očekivao to, ali mi je prijalo“, kaže on i dodaje kako mu je bilo značajno da zna da je on njen prvi izbor. Iako su mnogi njegovu izjavu dočekali sa kritikom zbog zastarjelih shvatanja, drugi su ga podržali, naglašavajući pravo svakog pojedinca da donosi odluke u skladu sa vlastitim vrijednostima.
Njihova prva bračna noć bila je, kako kaže, izuzetno pozitivno iskustvo. Iako je Stana bila stidljiva, brzo se opustila i sve je prošlo, prema njegovim riječima, čak bolje nego što je očekivao – intimniji odnos doživio je kao pun emocija i iskrenosti, nešto što ranije nije osjetio s drugim ženama.
Ipak, uprkos srećnom početku i dobroj vezi između dvoje mladih, razlike u porijeklu i odgoju počele su se pojavljivati kada su počeli da planiraju vjenčanje. Igor je imao moderniju ideju – skromniji ručak sa porodicom i žurku za prijatelje. Nasuprot tome, Stana je željela potpuno tradicionalno slavlje, sa svim običajima, muzikom i velikom salom. Iako to nije bilo u skladu s njegovim željama, pristao je kako bi je usrećio, smatrajući to malom žrtvom za veće dobro.
Složili su se oko većine detalja, sala je bila rezervisana, gosti pozvani. No, kako se vjenčanje približavalo, Igor je počeo primjećivati da se njeni roditelji pojačano uključuju u organizaciju. Insistirali su na specifičnom jelovniku, tradicionalnim jelima poput pečenja i sarme, umjesto klasičnih restoranskih opcija. Igor je pokušao da razumije njihove stavove i želje, ubjeđivao je čak i svoje roditelje da ne prave probleme.
- Međutim, dan vjenčanja donio je nešto što nije mogao da prihvati. Njeni roditelji su odredili osobu koja je sjedila ispred sale i bilježila sve poklone i koverte, čak i otvarala ih na licu mjesta kako bi zapisala ko je koliko novca dao. To je, prema njegovim riječima, bila „kap koja je prelila čašu“. Osjetio je ogroman pritisak, doslovno i metaforički, ističući da se nikada nije osjećao toliko neprijatno i bijesno.
Ova situacija, koja je za njega predstavljala povredu privatnosti i dostojanstva, ostavila je gorak trag na dan koji bi trebalo da bude sretan i svečan. I danas, prisjećajući se toga, kaže da ga i dalje obuzima bijes, jer osjeća da je granica bila pređena i da mu je, makar na kratko, oduzeto pravo da uživa u sopstvenom vjenčanju.
Igorova priča izazvala je mnoštvo komentara – od onih koji smatraju da su porodične tradicije neophodne i vrijedne poštovanja, do onih koji smatraju da su lični izbori, individualna sloboda i granice jednako važni. U središtu svega ostaje pitanje: kako pronaći ravnotežu između poštovanja porodičnih običaja i zadržavanja ličnog integriteta?
Na kraju, Igor ističe da, bez obzira na te momente, on i Stana nastavljaju svoj brak u slozi i ljubavi. Razlike postoje, ali ih rješavaju razgovorom i međusobnim razumijevanjem. Jer kako kaže: „Na kraju dana, najvažnije je da smo srećni zajedno.“
