U dobi od 47 godina nalazim se kao prosječna žena, možda čak i nalik običnom sivom mišu. Mojem izgledu nedostaje ljepote, a nemam ni atraktivan stas. Nadalje, nalazim se u samoći. Brak nikad nije bio nešto što sam željela, prvenstveno zbog mog uvjerenja da je većina muškaraca slična bićima vođenim isključivo svojim apetitima i željom za udobnošću. Vrijedno je napomenuti da nikada nisam dobio bračnu ponudu.
Budući da sam jedini potomak u svojoj obitelji, nemam braće i sestara s kojima bih dijelio odgoj, samo svoje starije roditelje. Iako imam neke rođake, naša komunikacija je rijetka i radije da tako i ostane. Posljednjih 15 godina živio sam i bio zaposlen u Moskvi, stanujući u tipičnom stambenom naselju smještenom u običnom susjedstvu. Obuzeo me osjećaj ljutnje i cinizma, zbog čega sumnjam u svoju sposobnost da iskusim ljubav i gajim gađenje prema djeci.
Za Novu sam godinu otputovao u Arkhangelsk u posjet roditeljima, kao što je moja tradicija jednom godišnje. Ovaj put sam se ipak odlučio prihvatiti zadatka čišćenja njihovog hladnjaka. Na moje iznenađenje, otkrio sam kolekciju smrznute hrane koja je ostala netaknuta. S osjećajem dužnosti skupio sam sve u kutiju, s namjerom da to odložim kako treba. Dok sam se probijao do dizala, naišao sam na dječaka, starog otprilike 7 godina, koji se slučajno našao unutra. Vidjela sam ga prije u društvu majke i još jedne bebe. Znatiželjno je fiksirao pogled na kutiju koju sam nosila. Korak po korak, slijedio me dok sam išla prema kontejneru za otpad. Tada mi je prišao i pitao: “Mogu li dobiti?” U početku sam odgovorio spomenuvši da je star. Međutim, nakon razmišljanja, shvatio sam da ako ga želi, a još je u dobrom stanju, nema štete dati mu ga. Nježno je prihvatio kutiju, priljubivši je na prsa i čvrsto zagrlivši. Savladala me znatiželja pa sam se raspitao gdje mu je majka. Objasnio je da su i njegova majka i teta bile loše, zbog čega nije mogao napustiti njihovu stranu.
Nakon što sam se vratio, krenuo sam kući i nastavio kuhati večeru. Dok sam sve postavljao na svoje mjesto, misli su mi odlutale do sela kraj kojih sam ranije prošao. Razmišljajući o svojim mislima, iznenada me obuzeo neobičan osjećaj. Kao da je nešto posegnulo i dotaklo me, ostavivši trajan dojam. Slika mladića kojeg sam susreo ostala je ustrajno u mom umu, odbijajući nestati.
U svim mojim godinama nikada nisam imao ni trunke suosjećanja ili sklonosti da pomažem drugima. Međutim, u ovom trenutku nešto se pokrenulo u meni, tjerajući me da skupim gotovo svu hranu u našem domu i krenem prema dizalu. Upravo u tom trenutku shvatila sam da ne znam na kojem točno katu stanuju. Sve što sam znao je da se nalaze iznad. Uspinjajući se na svakom katu, probijala sam se sve dok, na sreću, dječak konačno nije otvorio vrata na drugom katu iznad. U početku je izgledao zbunjeno, ali ubrzo se nečujno povukao, dopuštajući mi da uđem.
Namještaj u stanu bio je jednostavan, ali uredan. Majka je ležala na krevetu, stisnuta uz svoje dijete. Na stolu je stajao vrč vode i hrpa iznošenih krpa. U međuvremenu je djevojka mirno zaspala, dok su joj prsa ispuštala tih zvuk. Ne mogavši odoljeti svojoj zabrinutosti, upitao sam imaju li kakvih lijekova. „Ipak“, odgovorio je, otkrivajući kompaktnu kućnu apoteku. U njemu su bile zastarjele tablete, namijenjene za odlaganje. Odjednom se žena probudila i nježno pomilovala djevojčicu po čelu. Dok je usmjeravala pogled prema meni, izraz lica bio joj je lišen ikakvih emocija.
Antonovo mjesto bilo je razlog za zabrinutost jer se majka pribrala. Predstavljajući se kao susjeda, raspitivala se za sebe i svoje dijete. Njezino je ispitivanje bilo daleko od naivnog. Shvativši hitnost situacije, nazvao sam 911. Dok smo čekali pomoć, ponudio sam joj kobasicu i malo čaja, svjestan njezine potrebe da hrani svoju bebu dojenjem. Konzumirala je hranu bez žvakanja, što ukazuje na dugotrajnu glad koja je ostala nepoznata.
Došli su medicinski radnici, obavili preglede i izdali recepte za razne lijekove i injekcije. Nakon toga sam otišao do ljekarne gdje sam kupio propisane artikle. Osim toga, posjetio sam trgovinu kako bih nabavio mlijeko i dječju hranu. Zanimljivo, odlučio sam kupiti i igračku – ćudljivog limunžutog majmuna. Vrijedno je napomenuti da je ovo bio prvi slučaj da sam ikada kupio artikl namijenjen djetetu.
Zove se Anja, 26-godišnja žena. O Anjinom odgoju brinula se baka, koja je tragično preminula od tuberkuloze kada je imala samo 15 godina. Odlučna krčiti vlastiti put, Anja je sa 16 godina dobila posao u trgovini. Sa 18 je iskusila radost ljubavi, ali ju je prevario muškarac koji se zakleo da će je oženiti. Ostavljena i trudna, Anja je ustrajala, neumorno radeći do posljednjih dana trudnoće, marljivo skupljajući sredstva. Uz surovu stvarnost u kojoj nije bilo nikoga tko bi joj pružio ruku pomoći, sama se suočavala sa svojim izazovima.
