Imam tetku koja već dugi niz godina živi u Australiji. Od trenutka kada je tamo otišla, svoj život je posvetila jednoj posebnoj misiji — doniranju novca crkvi i pokazivanju svoje velikodušnosti pred onima koji su joj u tom okruženju bili važni. Godinama je ulagivala crkvenim krugovima, davala velike iznose i činila sve da bude prepoznata kao osoba od statusa i ugleda. Nije štedjela, uvijek je tražila priliku da pokaže svoju veličinu i da se istakne u zajednici.
- Međutim, dok je tako nesebično dijelila svoj novac tamo, kod kuće, u domovini, situacija je bila potpuno drugačija. Naša porodica je imala teške periode kada smo jedva spajali kraj s krajem. Bilo je dana kada se nismo znali kako ćemo pregurati mjesec, kada su se troškovi gomilali, a prihodi bili skromni. Ipak, nikada od nje nismo dobili ni najmanju pomoć. Nije se javila da pita da li nam nešto treba, niti je ponudila podršku, čak ni moralnu.
Postojala je i jedna posebna želja koju smo imali — da barem jednom odemo i vidimo kako ona živi u Australiji. Nismo od nje očekivali da plati sve troškove, znali smo da možemo sami finansirati put i boravak. Ali, makar da nas je pozvala, da nam pruži priliku da upoznamo njen svijet tamo, bilo bi nam mnogo značilo. Ipak, nikada to nije učinila. Iako je dobro znala da to želimo, nikada nije ni pomenula mogućnost da nas ugosti.
Sada, nakon toliko godina, odlučila je da se vrati u domovinu, bar na neko vrijeme, da, kako kaže, bude “sa svojima”. I onda je došla dilema. Rekla sam joj otvoreno da bi bilo najbolje da ode u crkvu ili manastir, jer je to mjesto i ti ljudi kojima je toliko pomagala i kojima je bila odana sve ove godine. Oni su ti kojima je dala najviše i koji su joj, na neki način, dužni za sve što je učinila za njih.
- Moja izjava nije naišla na odobravanje. Cijela familija se okrenula protiv mene. Ljuti su, smatraju da nisam ispala čovjek, da sam bezosjećajna i da se tako ne odnosi prema rodbini. Ipak, niko od njih nije rekao: “Neka dođe kod mene”. Niko nije ponudio svoj dom, svi ćute kada se postavi to pitanje.
Istina je da joj je moj tata rođeni brat, i to je činjenica koju ne mogu osporiti. Ali isto tako, ona ima i sestru, i kumove, i mnoge druge ljude koji su joj tokom života bili važniji od nas. Kada je trebalo pomagati, oni su uvijek bili prvi na listi. Kada je dijelila svoj novac, njima je uvijek pripadalo mjesto u prvom redu. Mi smo bili negdje sa strane, gotovo neprimjetni u njenom životu.
Ne mislim da sam nepravedna. Samo smatram da svako treba da se vrati tamo gdje je ulagao svoje vrijeme, trud i sredstva. Ona je svoj život gradila daleko od nas, svoje vrijeme i pažnju posvetila je drugima, a sada očekuje da je dočekamo raširenih ruku, kao da sve to nikada nije postojalo.
Osjećam se pomalo usamljeno u ovoj odluci, jer je porodica sklona da zaboravi prošlost kada se ukaže trenutak za “velikodušnost”. Ali ja ne zaboravljam da u trenucima kada nam je bilo najteže, kada smo se mučili i borili sa svakodnevnim problemima, ona nije bila tu. Nije ni pokušala biti dio našeg života.
Smatram da odnosi ne mogu funkcionisati jednostrano. Nije dovoljno pojaviti se tek kada se želi nešto dobiti ili kada okolnosti postanu teške. Povezanost i porodična bliskost grade se godinama, kroz uzajamnu podršku, a ne samo kroz krvno srodstvo.
Znam da moja odluka možda zvuči grubo, ali vjerujem da je iskrena. Ne želim da glumim dobrodošlicu kada znam da ona nije bila tu kad smo je mi trebali. Neka sada pronađe utočište kod onih kojima je poklanjala svoje povjerenje i resurse. Oni će, valjda, znati da cijene priliku da joj uzvrate