U Nastavku našeg današnjega članka, malo se dotičemo i teme ratnih dešavanja, u bivšoj Jugoslaviji. Vjerujemo da i sami znate, da je tada najviše stradala Bosna i Hercegovina…..
Godine 1992., Bijeljina – grad koji je do tada slovio kao simbol zajedništva, razumijevanja i suživota među različitim narodima – pogođen je valom ratnih sukoba koji su razorili ne samo njegovu infrastrukturu, već i same temelje društvenih odnosa. U središtu tog haosa, i naša porodica je doživjela duboku ličnu tragediju. Naš voljeni “babo”, čovjek od riječi i dostojanstva, koji je cijeli svoj život posvetio služenju zajednici, bio je prisiljen da napusti sve što je godinama gradio. Zajedno s njim, i mi smo izgubili tlo pod nogama. Naša svakodnevica, naše djetinjstvo, snovi i identitet – sve je odjednom bilo obavijeno sjenkom straha, neizvjesnosti i tuge.
Rat je preko noći izmijenio pejzaž Bijeljine, ne samo fizički, već mnogo dublje – u duši grada i njegovih ljudi. Grad koji je do tada bio prostor susreta, smijeha i uzajamnog poštovanja, pretvorio se u teritoriju ispunjenu nepovjerenjem, tišinom i šaptanjem iza zatvorenih vrata. Ljudi koji su nekad zajedno slavili praznike, dijelili hljeb i brige, odjednom su postali stranci. U tom novom i neprirodnom poretku stvari, naša porodica je izgubila ne samo dom i sigurnost, već i vjeru u ljude. Sve što je bilo poznato i blisko – rituali, običaji, komšijska okupljanja – nestalo je kao da ih nikada nije ni bilo.
Kao izbjeglice, krenuli smo na dug i neizvjestan put. Njemačka nas je dočekala sa hladnim ulicama, nepoznatim jezikom i strogim pravilima, ali i sa minimumom sigurnosti koji nam je tada bio neophodan. Polako smo učili kako da živimo u novoj stvarnosti, noseći u srcima uspomene na dom koji smo ostavili. Tamo gdje je nekad odzvanjala dječja graja, sada su postojale samo tišina i nostalgija. Iako je buka rata zamijenjena tišinom stranih gradova, bol gubitka nije nestajala. Naučili smo da živimo s njom, ali i da ne odustajemo od nade.
Početkom 2000-ih, uprkos svemu, odlučili smo da se vratimo. Naš povratak u Bijeljinu bio je obavijen strepnjom i uzbuđenjem. Srce je tuklo brže dok smo prilazili našoj staroj kući – mjestu gdje su ostale sve naše uspomene. Međutim, ono što nas je dočekalo bilo je daleko od očekivanog. Kuća je bila lijepo uređena, dvorište njegovano, a pred vratima je stajao čovjek koga nikada prije nismo vidjeli. Njegovo prisustvo bilo je poput hladnog tuša, ali i početak priče koju tada nismo mogli predvidjeti.
U mjestu gdje smo očekivali zidove tišine i moguće neprijateljstvo, dočekao nas je čovjek iz Tuzle – i sam izbjeglica. Smireno i s poštovanjem objasnio je kako je smješten u našu kuću nakon našeg odlaska, uz preporuku lokalnih vlasti. Ono što je uslijedilo bio je jedan od najdirljivijih trenutaka našeg povratka: umjesto konflikta, doživjeli smo gest solidarnosti. Ponudio je da se iseli i da nam bez sukoba prepusti naš dom, svjestan koliko nam to znači. Taj čin čovječnosti, tih ali snažan, pokazao nam je da rat nije uspio uništiti sve što je ljudsko.
Kuća u kojoj su godinama živjeli tuđi ljudi, sada je ponovo postala naša, ali obogaćena novim značenjem. Zajedništvo koje je izraslo između naše porodice i porodice iz Tuzle, koja nas je bez sujete dočekala, bilo je iskreno i nepatvoreno. Kroz razgovore, smijeh i povremene suze, izgradili smo novo prijateljstvo – ono koje nije temeljeno na prošlosti, već na zajedničkoj ljudskoj potrebi za povezanošću. Naš dom, nekada simbol gubitka, sada je postao svjedok obnove.
Priča o našem povratku u Bijeljinu i neplaniranom susretu sa izbjeglicom iz Tuzle ostaje trajna lekcija o snazi ljudskosti. Rat je pokušao da nas slomi, da nam oduzme sve što volimo i ono što jesmo. Ali jedna ispružena ruka, jedan tihi, ali odlučan čin razumijevanja, bio je dovoljan da pokrene proces ozdravljenja. Naša kuća danas nije samo građevina – ona je spomenik nadi, prijateljstvu i ljudskoj otpornosti.
I dok se ožiljci rata možda nikada neće potpuno izbrisati, oni su sada dio priče koja ima smisao – priče o tome da, čak i nakon svega, ljudi mogu ostati ljudi. I da upravo u tome leži naša najveća snaga.
