Jedan deo memoara Marine Abramović objavljen je nekoliko dana pre izlaska knjige u britanskom “The Guardianu”. U tom poglavlju, umetnica se priseća vremena kada su ona i nemački umetnik Ulaj bili u Australiji i došli na ideju za performans pod radnim nazivom “The Lovers”. Plan je bio da oboje krenu sa suprotnih strana Kineskog zida i hodaju dok se, nakon što svako pređe po 2500 kilometara, ne sretnu. Na sredini zida planirali su da se venčaju.
- Početak njihovog rastanka bio je kada su radili “Nightsea Crossing”, gdje su svaki dan morali sjediti u stolici osam sati i gledati se u oči. Ulaj zbog bolova u trbuhu nije izdržala do kraja, a Abramovićeva je posao realizirala sama. Bio je ponižen.
Status quo u njihovoj vezi trebao je potrajati još dvije godine, tijekom kojih se ovaj par pred prijateljima i javnosti pretvarao da je s njima još uvijek sve u redu. Na kraju je Abramović rekao Ulaju da ga vara s francuskim književnikom, a nakon toga joj je otkrio i identitet svog ljubavnika. Zatim ga je pitala bi li želio seks u troje s njom i ljubavnicom, na što je on pristao.
Situaciju je nazvala prilično bolnom: “Bilo je to kao na nekom od mojih performansa, ali to je bio stvarni život. Nisam željela da bude stvarno. Nisam ništa osjećala. Kažu da ljudi koji dobiju npr. udario autobus i izgubio nogu, nemoj osjećati bol jer tvoji živci jednostavno ne mogu toliko boli do mozga. Namjerno sam to odabrao, da ga otjeram od sebe.” Koketirajući sa smrću, Abramović se ponudila 1974. tijekom performansa u Napulju pod nazivom “Nulti ritam”, gdje su publici davali upute kako mogu koristiti njezino tijelo kao objekt – slično kao što su koristili te predmete (pero, ruža, metak) postavljeni oko nje prije nego što su konačno upotrijebili pištolj koji im je napunila.
Šestosatno iskustvo počelo je mirno, no do kraja nastupa Abramovićeva je bila krvava i gotovo gola. Publika joj je trgala odjeću, uperila u nju napunjeni pištolj, rezala joj vrat i pisala po tijelu.“Ono što sam tada naučio je da svako ljudsko biće može ubiti drugoga”, kaže Abramović, koji trenutno radi na projektu Kaldor u Sydneyu koji ima za cilj potaknuti publiku na aktivnije sudjelovanje. Abramović je tvrdila da je kroz svoj rad vidjela i najbolje i najgore u ljudskom ponašanju; međutim, najznačajniji trenutak bio je tijekom “The Artist is Present”.
U tom 700-satnom testu izdržljivosti Abramović je sjedila u tišini zračeći bezuvjetnu ljubav prema svima koji su je posjećivali u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Stigle su tisuće; mnogi su plakali. “Sjede ispred mene, slikam ih, snimam ga, ja to gledam, a oni nemaju izlaza nego sami sa sobom. A kad se to dogodi… emocije izađu na vidjelo i to je ono što želim provocirati u njima”, rekla je.Ta je izvedba, piše francuska agencija, zahtijevala iznimnu količinu kontrole i usredotočenosti. “Porezati se…je lako,” jer je trajalo samo sat vremena, kaže ona, pokazujući na rad na kojem je izrezala zvijezdu na trbuhu 1970-ih.
“Ali sjediti 3 mjeseca? To je puno teže. Jer se morate boriti sa svojim umom.” Ako se ovdje tri sata ne pomakneš, rebra ti se zarežu u organe jer polako toneš na stolicu. A to je izuzetno bolnoPribližavajući se 70-oj, Abramović planira nastaviti s radom; prešla je s tjelesne izvedbe na više mentalnu disciplinu. Ona propovijeda praksu brojeći rižu u vrećici ili polako ispisujući nečije ime kako bi “pojačala” nečiju svijest.“Glavno je da radimo stvari koje nam se ne sviđaju, kojih se bojimo”, kaže ona i smije se na komentar da su te stvari nemoguće.
“Nijedan muškarac neće htjeti biti sa mnom, jer sam previše ili nisam materijal za brak… Nemam djecu jer ih nisam htjela imati jer sam svu svoju energiju dala u umjetnost, “ zaključila je Marina Abramović.Ljubav s Ulayem – Projekt RakGodine 2009. Ulaj se iz Amserdoma preselio u Ljubljanu. Tada mu je sinula ideja za film posvećen njegovoj karijeri, pa je počeo raditi na njemu. Ali onda mu je dijagnosticiran rak i to je uvelike pokvarilo i izmijenilo planove kao i temu filma.
Najraniji kadrovi ostvarenja snimljeni su u studenom 2011. na Onkološkom institutu u Ljubljani, gdje je bio podvrgnut kemoterapiji. Liječenje se pokazalo uspješnim i Ulay je ozdravio. Nakon oporavka odlučio je otputovati i posjećivati prijatelje diljem svijeta u, kako je rekao, oproštajnom putovanju. Pratila ga je s kamerom do Berlina, gdje je otišao na otvorenje filma Marine Abramović, zatim kroz New York, natrag u Europu i završila u svom obožavanom Amsterdamu.
Nakon duge bolesti 2. ožujka ove godine u Ljubljani konačno je podlegao raku limfnih žlijezda.Ulayevi radovi, samostalni i oni s Marinom Abramović, postali su dio instalacija u brojnim muzejima i galerijama. Njegove najpoznatije izložbe i izložbe održane su u vrhunskim institucijama diljem svijeta: Stedelijk Museum u Amsterdamu, Pompidou Center u Parizu, MOMA Museum u New Yorku. Unatoč više od četiri desetljeća života u srcu Amsterdama, Ulaj se angažirao u zahtjevnim, dugim umjetničkim projektima u Indiji, Australiji, Kini; osim toga, radio je kao profesor performansa i novih medija u Karlsruheu (Njemačka).Preminuo je u Ljubljani 2. ožujka nakon duge borbe s rakom limfnih žlijezda.
