Mnogo je pjevača na današnjoj estradi kojih više definitivno nema ni na mapi. Nekada u žarili i palili domaćom estradom, zaradili su jako puno para, a onda su sasvim nestali sa scene. Neki su digli ruke od muzike, dok imamo i onih koji su se počeli baviti i nekim drugim djelatnostima. Danas govorimo o pjevaču koji je doživio veliku porodičnu tragediju.
Nezaboravni Goran Dimitrijadis Dima, poznat po kultnoj himni iz 90-ih “Nije mene dušo ubilo” sa svog debitantskog albuma, ostaje svima urezan u sjećanju. Međutim, njegova kasnija glazbena nastojanja nisu uspjela postići istu razinu uspjeha. Internetskim forumima i platformama društvenih mreža prožima se znatiželja oko njegovog trenutnog boravka i aktivnosti, popraćena nagađanjima o razlozima njegovog odlaska s glazbene scene.
U njegovoj svakodnevnoj egzistenciji nema vidljive razlike u situaciji.
Ljudi se često raspituju o Diminom trenutnom radnom statusu i razlogu njegove odsutnosti s glazbene scene. Ponavljanje tih pitanja postalo je toliko zamorno da on duhovito tvrdi da je njegova frustracija uzrokovala rast metaforičkih rogova. Međutim, Dima pojašnjava da se nikada nije prestao baviti glazbom. Dok je u određenim razdobljima radio kao taksist, pa tako i u vrijeme kada je 1994. izašla njegova uspješnica “Nije mene dušo ubilo”, na koncertima je konstantno nastupao uz kolege poput Mire Škorić i Hani. Osim toga, često zabavlja publiku na raznim društvenim okupljanjima, kao što su zabave, restorani i barovi, često u društvu cijenjenih domaćina.
Zahvaljujući toj pjesmi, uspio sam si osigurati brojne prilike za posao bez potrebe za opsežnim oglašavanjem. Međutim, nikada nisam imao želju iskoristiti te prilike pod svaku cijenu. Ideja da se prodaje vlastita ili tuđa imovina samo da bi se proizveo CD je nešto što mi nije jasno. Osobno sam na glazbu uvijek gledao kao na nešto izvan puke trgovine. Dima nadalje objašnjava da je neočekivani incident također odigrao ulogu u tome što ga je odvratio od namjere da ostvari svoj puni potencijal u snimateljskoj karijeri.
Dima prigušenim tonom prepričava razoran događaj koji se dogodio 2000. godine kada je njegovu kuću zahvatio plamen. Ovaj tragični događaj nedvojbeno je spriječio njegov napredak u glazbenom području.
Svu svoju energiju i odlučnost posvetio sam obnovi kuće, iako je to zahtijevalo dosta vremena.
Svojim poštenim radom uspio sam izgraditi dvije kuće, odlučivši se ne ulagati truda u sferu glazbe i pjesme. Dok sam ja u određenim razdobljima radio kao taksist, pa tako i kad je prije tri desetljeća objavljena spomenuta pjesma, Dima je ostao posvećen svom glazbenom bavljenju. Surađujući s kolegama umjetnicima poput Mire Škorić i Sonje Mitrović Hani, neumorno je nastupao na raznim skupovima. Začudo, upravo kroz ovu jednu pjesmu dobio sam sve te prilike, bez potrebe za pretjeranom promocijom. Nikada se nisam želio baviti glazbom pod svaku cijenu, nisam mogao shvatiti zašto bi netko žrtvovao svoju zemlju ili drugu imovinu samo da bi proizveo CD. Glazba u mojim očima nikada nije bila zanat, što sam jednom prilikom ispričao za medije. No, značajna nesreća natjerala me da se povučem iz javnosti, zbog čega su se mnogi zapitali gdje sam trenutno i gdje se bavim, ali i nagađanja o razlozima mog tadašnjeg odlaska s glazbene scene.
Dima je otkrio da se često susreće s upitima pojedinaca koji ga zanimaju njegov trenutni radni status i razlog izbivanja s glazbene scene. Stalno ponavljanje ovih pitanja izazvalo je frustraciju do te mjere da Dima metaforički opisuje svoje rastuće nestrpljenje kao nicanje rogova.
Dima je jednom otkrio da je nesreća dodatno utjecala na to da njegova karijera nije napredovala kako bi potencijalno mogao.
