U nastavku našeg današnjega članka, donosimo vam jako emotivnu priču, a povezana je sa jednom starijom ženom iz Bosne i Hercegovine…
U članku predstavljenom danas, dijelimo zadivljujuću priču koja je privukla pozornost diljem svijeta. Naime, priča o baki Zibi iz Sarajeva, koja je pokazala da poštovanje, milost i ljubav i dalje cvjetaju. Doista, prijatelji moji, život otkriva najneobičnije priče. Ponekad se može činiti da su podjele apsolutne, a da se razlike među pojedincima čine nepremostivima. Ipak, sudbina intervenira na način da uklanja te prepreke – suptilno, bez pompe, a ipak ostavljajući duboke dojmove za sobom.
Takav je bio slučaj sa Nanom Zibom, ženom iz Visokog kod Sarajeva, koja je pokazala da poštovanje, mir i razumijevanje imaju veću snagu od bilo koje razlike u vjeri ili nasljeđu. Ziba, rodom iz Rogatice, boravio je četiri godine pod starateljstvom pravoslavnog sveštenika. Unatoč snažnoj privrženosti svojoj islamskoj vjeri, nije doživjela ni ograničenja ni osjećaj neprihvaćenosti. Naprotiv, živjela je slobodno, držeći se svoje tradicije bez ikakvih prepreka. U posebnoj izjavi, popraćenoj suptilnim osmijehom, primijetila je: “Odsjela sam u papinoj rezidenciji.” Iako se ova rečenica može činiti šaljivom, ona krije duboku poruku. Za vrijeme cijele njene posjete niko joj nije prigovorio da nosi maramu, niti ju je ko ometao da klanja u skladu sa svojim učenjem.
Svećenik, pod čijim je krovom stanovala, pokazao je razumijevanje njezinih postupaka, baš kao što je ona pokazala poštovanje prema njemu. Ispričala je priču iz tog razdoblja kada je njezin sin primijetio: “Majko, ti očuvaj svoju vjeru, a ja ću podržati svoju.” Osim toga, svećenik je jednom primijetio: “Ti si mudra majka; ti slijedi svoj put, a ja ću slijediti svoj – ako se poštujemo, nikada se nećemo presijecati.” Ove izjave pružile su Zibi osjećaj sigurnosti.
Niti u jednom trenutku nije se osjećala ugroženo, poniženo ili diskriminirano. Po povratku iz Austrije odlučila se vratiti u svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu, gdje je u Visokom kupila kuću u kojoj svaki član obitelji ima svoj prostor. Njezino svakodnevno postojanje, iako jednostavno, bogato je toplinom i ispunjenjem. I nakon što prođu godine, prisjeća se svećenikove dobrote i njegovih riječi: “Djede, skuhaj nam kavu dok Nana moli, a poslije ćemo se okupiti na razgovor.” Ovaj naizgled običan trenutak govori više o biti čovječanstva nego brojna književna djela.
Nasuprot tome, narativ Dijane Đoković, majke poznatog tenisača Novaka Đokovića, odvija se na posve poseban način, a istovremeno ilustrira potragu za duhovnim identitetom i osjećajem pripadnosti. Rođena kao Dijana Žagar 1964. godine, kasnije je prešla na drugu vjeru i uzela crkveno ime Milica. Iako je odgajana u katoličkoj tradiciji, priznaje da u njezinom kućanstvu nije bilo prostora za vjeru u Boga, budući da su njezini roditelji bili pod utjecajem komunističke ideologije koja je davala prednost odanosti državi nad duhovnim stvarima. Odrasla je u kućanstvu koje nije poštovalo slavlje Uskrsa ili Božića, ostavljajući je bez tradicije koju bi prenijela svojoj djeci.
Tek je kasnije, pod utjecajem obitelji supruga Srđana, doživjela duboku unutarnju promjenu. Njegova majka Stanka, koja se borila s teškom bolešću, zatražila je krštenje djece, što je pokrenulo niz preobrazbi u obitelji. U početku neizvjesna i bez konačnog izbora, Dijana je naposljetku odlučila da se krsti u pravoslavnoj crkvi nakon rođenja svog drugog sina, što je označilo osobni izraz njezine vjere. Od tada je poznata kao Milica, ime odabrano jer je njezino izvorno rimokatoličko ime označavalo njezinu prošlost, a ne njezin novopronađeni duhovni identitet.
Zdenko Žagar, njezin otac, živi u Beogradu, koji je ovaj grad učinio svojim domom unatoč hrvatskom podrijetlu. Podrijetlom iz Vinkovaca, Zdenko se u mladosti sa suprugom, Novakovom bakom, preselio u Beograd, gdje su i započeli zajednički život. S nostalgijom se osvrće na ta prijašnja vremena, priznajući da je život bio jednostavniji kad se manje isticao identitet. Ipak, tvrdi da čak i kada bi se Novak danas identificirao kao Hrvat, to ne bi ublažilo izazove s kojima se suočava; barijere bi postojale.
Nedavno mu se javio rođak iz Vinkovaca raspitujući se o Dijaninom rodnom mjestu, jer je tema pobudila interes u određenim krugovima. Zdenko je iskreno napomenuo kako s kćeri nije u kontaktu zbog razdvojenosti od njezine majke, no rado se prisjeća dana kada su se prvi put upoznali kao časnici i krenuli na zajednički put. Unatoč velikim razlikama, ova dva narativa dijele jedinstvenu temu: potraga za mirom, poštovanje prema uvjerenjima drugih i težnja za mjestom koje mu pripada u svijetu. Nana Ziba i Dijana/Milica su dvije žene koje su svojim jedinstvenim manirima pokazale da su ljubav, tolerancija i duhovnost univerzalni jezici razumljivi svima – bez obzira na ime, mjesto rođenja ili božanstvo kojem se upućuju molitve.
