Danas polako dolazimo do jedne teme, koja je uvijek dobro došla na ovim prostorima. Naime, jako osjetljiva tema, a tiče se vjenčanja, i popularnih koverti. Svi se pitaju ko je dao koliko od rodbine, šta ima u rođakovoj koverti, a mladenci svakako žele da skupe što više ne bi li mogli pokriti troškove samoga vjenčanja…
Što se tiče vjenčanja, izbor darova i novčanih omotnica često navodi mnoge da povjeruju da određeni iznos nije značajna briga. To je bio slučaj Radmile iz Njemačke kada je bila na vjenčanju u Srbiji, ali njeno iskustvo nije bilo ugodno. Naime, za poklon nećakinji izdvojila je 200 eura, no taj iznos ju je i dalje osjećao nelagodno. 2017. godine ovo je priznanje otkrila javnosti, a mi vam prenosimo njezinu priču u cijelosti. Život “preko bare” često navodi druge da povjeruju da ste bogati i preplavljeni novcem. Ovakva percepcija bila je posebno raširena devedesetih kada je u Srbiji i Bosni bilo gotovo nemoguće zaraditi više od nekoliko maraka mjesečno, ostavljajući ljude u mukama.
Nasuprot tome, usprkos visokim troškovima, zapadna se Europa još uvijek činila usporedivom s balkanskim nacijama. Dolaskom ovamo s resursima koje ste imali kod kuće osjećali ste se kao kraljevski. Ljudi bi vam se divili, obasipali bi vas darovima i svi bi bili zadovoljni. Na kraju, doživite starost. Član obitelji se razboli, nastaju troškovi za medicinsku skrb, a vi nastojite upravljati svojim financijama. Ostala sam bez muža, dok je moj sin protraćio gotovo sve naše resurse. Naša obitelj se raspala, a ja sam nastavio raditi sam u svojim poznim godinama. Moj rođak iz Kruševca pozvao je na njihovo vjenčanje i ja sam pristao doći.
Međutim, osjećao sam sram zbog svog života dok sam se pripremao odjenuti. Donio sam dvjesto eura, i to je sve što imam. Iako imam više, moram nešto ostaviti sa strane. Kad ostanem bez riječi, tko zna što nosi budućnost? Ozbiljno se pitam hoće li mi današnji mladi rođaci požuriti pomoći ili se pobrinuti za mene. Vjenčanje je bilo lijepo, ali u trenutku kada sam dao omotnicu, primijetio sam pomak u prostoriji. Sve su se oči uprle u rođaka iz Njemačke, koji je nekoć bio imućan, a onda opet u mene.
Očekivalo se da ću svečano ući, ali nisam. Čeznula sam da to učinim. Silno sam to želio, ali život je imao druge planove. Sutradan smo s mladencima razgovarali o njihovim darovima. Spomenuli su da im to nije važno, ali očito jest. U više navrata su isticali kako su im neki dalji rođaci iz Bosne dali 500 eura i kako su se zadužili dok su dugo čekali vjenčanje nećakinje. Osjećao sam frustraciju prema sebi. Da sam im posvetio više resursa, ne bih doživio ovaj neuspjeh. Preplavio me osjećaj krivnje jer brinu za mene i ponašaju se prema meni ljubazno.
Ipak, moram nešto zadržati i za sebe, za svaki slučaj. Jesam li napravio pravi izbor? Nesiguran sam. Želim da pred nama budu svjetliji dani, u kojima se svi međusobno poštujemo i da se nikada ne bavimo onim što je bilo u omotnici. Nisam se uzrujao zbog činjenice da me ne bi voljeli više od dvjesto eura, nego zbog toga što želim mladima ponuditi više. Želim im pomoći i osigurati da im novac ne bude prepreka. Na kraju su ostale samo puste želje.
