Kada se povuče paralela između današnjih i nekadašnjih foto modela i najljepših dama koje se proglase najljepšim u svojim državama, razlike su više nego očite. Sve naravno dolazi sa vremenom, i današnje ljepotice su puno korektovane od strane plastičnih hirurga, dok je prije 40 ili više godina, sve bilo zasnovano na čistoj ljepoti i karizmi.
Na prostorima bivše Jugoslavije nikad se nije ponovio izvanredan uspjeh zanosnog Dubrovčanina Nikice Marinovića. Čak iu vrijeme kada smo bili ujedinjeni pod jednom zastavom, njezin uspjeh na izboru za Miss svijeta u Londonu 1966. godine ostao je bez premca. Priča o najizvrsnijoj Hrvatici odvijala se poput zadivljujućeg filma, puna hollywoodskih obrata. No, završio je tragično na način koji podsjeća na Shakespeareove tragedije.
Igrom slučaja Nikica je naletio na izbor, što je danas općeprihvaćena činjenica. Ženski tjednik “Bazar” preuzeo je odgovornost za organizaciju izbora za Miss Jugoslavije. No, glavna urednica bila je nezadovoljna prijavljenim kandidatkinjama te je uzela na sebe potragu za neotkrivenim ljepoticama. U potrazi je naišla na Nikicu Marinovića, koji je tada bio maloljetan i još je pohađao srednju školu. Zbog toga se Nikica suočila s teškim zadatkom uvjeravanja svojih konzervativnih roditelja da joj dopuste da svoju ljepotu pokaže cijelom narodu Jugoslavije. Nikica se, s obzirom na svoju prirodno suzdržanu prirodu, dugo dvoumila treba li na izbor sudjelovati u dvodijelnom kupaćem kostimu ili ne. Tek nakon golemog pritiska pojedinaca koji su u to vrijeme imali licencu za Miss svijeta, konačno je popustila.
Kad je stigla u London, dočekana je s obožavanjem, kao da je božanstvo. Kao prva dama socijalističke zemlje nadmašila je svačija očekivanja i ugodno ih iznenadila. Ljudi su očekivali ženu grubog i možda muževnog ponašanja, ali Nikica je bila oličenje elegancije i anđeoske ljepote. I danas se spekulira da joj je titula uskraćena samo zato što je potjecala iz komunističke nacije. Navodno je publika izrazila nezadovoljstvo kada Nikica nije proglašen pobjednikom. Čak je i konačna pobjednica, Reita Farija Pavel iz Indije, navodno bila uvjerena da će simpatična Dubrovčanka ponijeti krunu. Sve ostale natjecateljice podjednako su oduševile njezinom ljepotom. Nakon što je osvojila svijet svojim zanosnim izgledom, Nikica se preselila u Beograd. Zanimljivo, odbila je ulogu u filmu koju joj je ponudio poznati redatelj Robert Roselini smatrajući da još nije spremna za zahtjevnu holivudsku industriju.
U gradu Beogradu mlada žena našla se opčinjena talentom pisca i redatelja Vuka Vuča. Njihova ljubavna priča prerasla je u brak i rođenje sina Đorđa. Međutim, njihova je veza bila kratkog vijeka jer su se razveli nepunih pet godina kasnije. Unatoč tome, udvarači su i dalje hrlili na stranu ove zamamne žene. Nedugo je u njezin život ušao renomirani redatelj Zdravko Šotra, koji je još jednom sudbini izrekla “da”. Zajedno su dočekali sina Marka. Nažalost, i ovaj je brak doživio krah 1980. Osvrćući se na njihov odnos, Šotra je ispričao: “Nisam prvi pao na čari prve pratilje Miss svijeta. Prvo sam je upoznao na snimanju i zaljubio se. Ljubomora nas je okružila, širile su se svakakve glasine. Očuvati intimu umjetničkog braka je izazovno, a oni koji su uspjeli morali su posjedovati veliku mudrost. Nažalost, meni je ta mudrost nedostajala i zbog toga mi je duboko žao.
Nakon dva propala braka, Nikica se povukla iz javnosti i svoju energiju usmjerila na svoj uspješan posao – mali butik u Knez Mihailovoj koji je stekao golemu popularnost. Ljudi su hrlili u njezin dućan ne samo kako bi kupovali, već i kako bi je vidjeli. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, njezino je ime postupno nestajalo iz razgovora, a na kraju kao da je potpuno nestala. Počele su kružiti nesretne glasine prema kojima se bori s teškom depresijom, redovito traži pomoć psihijatra i suočava se s financijskim poteškoćama. Vjerovalo se da je živjela samotnjački, prekidajući sve veze čak i sa svojim najbližim prijateljima. Oni koji su ostali uz nju tvrde da je bila duboko nesretna i da je žudjela za rodnim Dubrovnikom, posebno u ratno vrijeme. Taj osjećaj dodatno je pojačala jedna od njezinih posljednjih kolumni objavljenih u časopisu “Vreme”, u kojoj je izlila svoje srce o svom voljenom gradu. Možda rečenica “Živjeti i čeznuti za Dubrovnikom, to sam ja!” sažima njezine prave emocije.
U 61. godini Nikica je u studenom 2008. donio sudbonosnu odluku da se izravno suoči sa svojom mukom. Ne ostavljajući nikakav oblik oproštajne komunikacije, popila je smrtonosnu količinu tableta za spavanje.
