U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o jednoj situaciji, koja je odjeknula kao grom iz vedra neba u Bosni i Hercegovini. Evo, o čemu se konkretno radi…..
Ponekad nam se u životu dese neočekivane stvari koje nas ostave bez riječi. Nešto što nas pogodi direktno u srce i natjera da se zapitamo – da li je moguće da ovakve priče zaista postoje? Upravo takva je i priča koju smo danas pripremili za vas. Jedna duboko inspirativna životna priča, toliko nevjerovatna i dirljiva da djeluje gotovo kao iz filma.
Jedna od tih životnih priča jeste sudbina Huse Trožića iz Sanskog Mosta, čovjeka čije je djetinjstvo bilo obeleženo tragedijom, mladost mukotrpnim radom, a starost – nesebičnim darivanjem koje topi i najtvrđa srca.
Huso je još kao beba ostao bez oca, koji je ubijen 1945. godine, prije nego što ga je i uspio vidjeti. Njegova majka, bez ikakvih sredstava i podrške, podizala je sama četvoricu sinova u teškom siromaštvu. Od sve četvorice, samo je Huso uspio da se donekle školuje, završivši nekoliko zanata – i za trgovca, i za mesara. Ipak, bez partijske knjižice nije mogao da se zaposli u tadašnjem sistemu, pa se, kao mnogi, odlučio za odlazak u inostranstvo.
Oženio se mlad i 1968. godine zajedno sa suprugom otišao u Minhen, gdje su radili do 1974, nakon čega se vratio u Bosnu i izgradio kuću. Ali sudbina mu nije bila naklonjena – 1980. godine gubi svog jedinog sina, što ostavlja neizbrisiv trag i bol koju ni vrijeme, ni novac nisu mogli da ublaže.
Nakon rata, seli se u Englesku, gdje i danas živi već 33 godine, s državljanstvom te zemlje. Povremeno dolazi u svoju kuću u Bosni, koju danas zove domom ne samo u fizičkom smislu, već i u emotivnom. Jer upravo tu, nakon godina bola i samoće, pronašao je nešto neprocjenjivo – novu porodicu.
Od 2012. godine u njegovoj kući živi mladi bračni par sa troje djece. Najmlađi sin nosi ime Husinog pokojnog sina – Adnan. Taj gest, to iskreno poštovanje i želja da čuvaju uspomenu, dirnuli su Husu do srži. I upravo ta djeca, to novo malo ognjište ljubavi, donijelo je njemu i njegovoj supruzi, koja je u međuvremenu preminula, emotivni mir koji su godinama tražili.
Kada je majka djece oboljela, porodica se dodatno zbližila. Huso je tada donio jednu od svojih najvećih odluka – da im sve ostavi. Njegovu kuću, veliko dvorište, voćnjak, automobile i radionicu, pa čak i poslovni plan – prenio je na njih. Zvanično. Ugovorom.
Imanje, procijenjeno na oko 500.000 maraka, za njega ima vrednost daleko veću od novca. Jer ono što Huso sada dobija zauzvrat jeste – ljubav, poštovanje i osjećaj pripadnosti. Kuća koja je nekada bila prazna sada odjekuje dječijim smijehom. I kako sam kaže: „Šta će mi mercedes kad umrem? Kud ću s njim…”
Najdirljivije od svega jeste što Huso svog bivšeg podstanara danas zove „unukom“. I kroz tog malog Adnana i njegovu braću i sestru, on ponovo pronalazi ono što je jednom izgubio – dio svoje duše.
Ova priča nije samo o gubitku i patnji. Ona je priča o nadi, o snazi ljudskog duha i o tome da se pravo bogatstvo ne mjeri novcem, već srcem. Huso Trožić je svojim djelima pokazao da čovjek, čak i nakon najtežih udaraca, može da pronađe smisao, da voli, da daje i – da ostavi trag. Jer, kako kaže: „Ja sam sad srećan čovek. I kad me ne bude, znaću da će nešto moje živjeti dalje. I ne samo nešto – nego ono najvažnije.“
