Ono što svi mi ponekad volimo da pročitamo na društvenim mrežama, jesu iskrene ljudske ispovijesti. Za danas vam donosimo jednu jako zanimljivu prirodnu priču, odnsono svađu…..
Prava dubina snage u srcu i volji dolazi do izražaja tek kada se nađemo bez partnera, bez utočišta i sigurnosti — a u isto vrijeme to naša djeca doživljavaju kao jedini stup stabilnosti. Takva je bila i Dragica, koja je nakon smrti supruga Stanka ostala suočena s dvostrukim teretom tuge i obaveza koje su bez pomoći bile nesavladive.
- Dragica je ispričala svoju kalvariju koju su obilježile ne samo suze i tuga, već i odlučnost da osigura opstanak i očuvanje svoje obitelji. Stanko joj je bio više od muža; Služio joj je kao izvor podrške i temelj na kojem je gradila svoj život, pružajući joj osjećaj sigurnosti. Nakon što su proveli dvadeset godina zajedno, njegova smrt uzrokovala je raspetljavanje njezinog svijeta. Ostavljena s dvoje djece, bez ikakvih sredstava za život i suočena s neizvjesnom budućnošću, utjehu je pronašla u uvjerenju da njihov dom pripada njima.
Gajila je nadu da će barem unutar tih zidova otkriti privid mira dok ne krenu naprijed svojim putem. Međutim, to je označilo tek početak njezinih poteškoća. U roku od samo nekoliko dana svekrva ju je obavijestila da više nije dobrodošla. Draga, sad si ovdje suvišna, bez muža nemaš nikakva prava – rekla je. Dok su joj djeca pružala neizmjernu utjehu i motivaciju, Dragica je, suočena s frigidnim stavom svoje svekrve, shvatila da se ne može oslanjati na svoju prošlost.
Svoju je svekrvu počela doživljavati kao stranca, samo kao privremenu prisutnost koja se u svakom trenutku može otpustiti. Svekrvina ravnodušnost bila je opipljiva; Nije bilo mjesta za razmišljanje, tugovanje, pa čak ni nadu. Jednog jutra, dok je djeci pripremala doručak, na vrata je stigla Dragičina svekrva s koferima. – Ili ti ili ja – rekla je rečenica koja je dodatno ranila ionako slomljeni Dragičin duh. S njom je bila samo zbirka stvari i njezino dvoje male djece – ništa više. Nakon smrti roditelja, bez stana i s plaćom nedostatnom za pristojan život, Dragica se suočila s ogromnim izazovima.
Ipak, odbila je prepustiti se očaju. Iako joj je srce ponovno doživjelo slom, nije dopustila da je potpuno slomi. Odlučila je ne sudjelovati u raspravama niti zagovarati razumijevanje; Prepoznala je nužnost ustrajnosti, čak i u nedostatku podrške. Okupila je svoju djecu s nekoliko stvari i odlučila potražiti pomoć. Prvu noć provela je kod prijatelja, a sutradan je obilazila razne institucije u potrazi za podrškom. Unutar općine, interakcije sa socijalnim radnicima bile su obilježene osjećajem udaljenosti i hladnoće; ipak je ostala nepokolebljiva.
Zamišljala je lica svoje djece pored sebe, crpeći iz njih snagu, unatoč tome što su im oni bili jedini izvor podrške. Dragica je shvatila da pokazivanje bilo kakve slabosti može dovesti do kraha svega za što je radila. Stoga je nastojala zadržati svoje dostojanstvo dok je svojoj djeci pokušavala uspostaviti barem privid sigurnosti. Dragica trenutno živi u skromnom unajmljenom stanu, što je dokaz njezine hrabrosti i odlučnosti. Osigurala je posao koji joj omogućuje da pomaže drugima dok joj djeca idu u školu i postupno se prilagođavaju novim okolnostima. Svakodnevne suze su prestale, a život je postao podnošljiv.
Unatoč stalnoj svekrvinoj prisutnosti na parastosu, gdje stavlja svijeću na suprugov grob, Dragica mu tiho promrmlja: “Žao mi je što te nisam mogla zadržati… ali sam se i pobrinula da nas ne razbiju”. “Život nije kao bajka”, primijetila je Dragica. Ipak, kroz svoja iskustva otkrila je da kada se suoči s odbijanjem, čovjek mora naučiti hodati samostalno, bez podrške ili vodstva. Shvatila je da je njezina snaga i otpornost nepokolebljiva, sposobna izdržati sve nedaće i izazove. Sada, sa svakim njezinim korakom, na vidjelo izlazi unutarnja snaga koju je godinama njegovala, a koju ju je život natjerao otkriti.
